Kada sve ovo što danas živimo jednom postane jučer, radit će se dubinske analize ko je koga ugnjetavao i mentalno iscrpljivao. Ne bismo se trebali iznenaditi ako rezultati budu pokazali da su krivci bili vlastiti patroni – zaštitnici nacionalnih, vjerskih i (veliko)državnih projekata.
Balkanskim političarima se bez ikakve sumnje može prišiti mnogo epiteta, prevashodno s negativnim konotacijama – od samoljubivosti pa nadalje. Ali, definitivno im niko ne može osporiti maštovitost u pronalaženju tema i ideja za zamajavanje vlastitih podanika, čije historijske i vjekovne interese upravo oni, carevi današnjice, sprovode u djelo. To im se može jer su i diskurs i narativ podredili svojim potrebama. Lične probleme prebacuju na građane, koji se ne mogu amnestirati za vlastiti dvodecenijski položaj.
Zajedništvo, stožernost i sabornost se povlači svaki puta kada se lider(i) negdje zanese i napravi grešku u koracima. Početkom milenija je u Hrvatskoj to pitanje najčešće bilo vezano za Hag i odaslane optužnice. U Srbiji je uz Hag to bilo i vječno pitanje – Kosovo, a onda i Crna Gora. Ali, blago njima, imaju susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje stalno mogu uprijeti prstom i njenom mukom sakriti svoju poraznost, ali i prenijeti svijest svoga puka, njihovih nedaća i vlastitih statusa na osjećaje sunarodnika s one strane rijeke.
Već će se naći neko pitanje za ‘tersluk’
U samoj Bosni i Hercegovini krucijalnih pitanja nikada ne manjka. Sve je pod povećalom: reforma odbrane, policije, domova naroda, Ustavni sud, JMBG, jezici i obrazovni programi, zakoni, OHR, euro(atlantski) put, autoputevi i koridori, granični prelazi i mostovi, poljoprivreda i državna imovina… Dakle, već će se naći neko pitanje za tersluk. Pitanje je to koje će biti važnije od sopstvenog interesa i zbog koga vrijedi bespogovorno podrediti svoju i budućnost vlastite djece. Rijetki samosvjesni se odmah pitaju: koja je muka stigla vlast?
Državna imovina se nije spominjala četvrt vijeka. Stigla je na red, upravo u godini kada jedan entitet mora da plati potražiocima svojih dugovanja ogromne pare. Ne dozvoljava mu to drugi entitet, koji je tu imovinu u najvećem dijelu već rasprčkao i to uglavnom ljudima bliskih vlastima. Gdje su kasarne i poljoprivredno zemljište u Federaciji BiH, te ko gospodari njima? Na koga je knjiženo pomorsko dobro u Neumu? Ko i kako koristi vodu iz Buškog jezera? Eksploatišu li se riječna korita i voda za hidro i elektoresurse? Vojna bolnica?
Predstave drame, komedije, tragedije, parodije i farse se ponavljaju sa već glumačkim doajenima, koje kada provališ za lošu glumu, prelaze u pijane kockare koji moraju igrati na sve ili ništa. Bleferu je najteže kada ga skontaš i tada je spreman na tuču. S tim da je na obračun sa bleferom spreman i onaj s kime se igra.
Kako pronaći neophodan novac
U entitetu Republika Srpska je finansijska kriza dostigla takav nivo da se javnost naprosto mora (re)šokirati. Ukupno 180 miliona eura se do 30. juna mora uplatiti vjerovnicima za dug po obveznicama iz 2018. godine sa Bečke berze, koja je uz Londonsku berzu bila glavni način prikupljanja sredstava. Kupac nepoznat. Do kraja tekuće godine ukupno treba isplatiti 1,15 milijardi konvertibilnih maraka (590 miliona eura).
Taj novac Vlada entiteta nema i neće ga ni imati. Može računati na kredit mađarske Izvozno-uvozne banke u visini od 110 miliona eura. Od istog izvora je traženo još novca, ali je dobijen negativan odgovor. Slučajno ili ne, upravo Mađarima (kompanija Lugos Renewables) je data koncesija i većinski udio u gradnji solarne fotonaponske elektrane u Zupcima kod Trebinja, na površini od 195 hektara zemljišta. Sa Elektroprivredom Republike Srpske je potpisan ugovor o tajnosti i to nakon zaobilaženja zakonskih procedura.
Uslijedilo je i putovanje entitetskog premijera Radovana Viškovića u Kinu sa istom namjerom – pronalaska finansijera. Kineska kompanija gradi dionicu autoputa od Banje Luke do Prijedora i već postaju vlasnici parcela, koje je Vlada Republike Srpske otkupila od građana, pa preprodala Kinezima. Ugovor je tajna. Zvaničnici entiteta su glasni u objašnjavanju da je imovina „srpska“ i da takva mora biti. Hoće li zaista i biti?
Ko garantuje za imovinu?
Postavljena je teza da ako imovina bude pod ingerencijama Bosne i Hercegovine, njome neće upravljati Srbi, nego „političko Sarajevo“. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bi to najlakše parafrazirao kao „vlasništvo muslimana“, a gradonačelnik najvećeg grada i formalno opozicionar Draško Stanivuković je to i javno izgovorio. Srbi su u to vrijeme nezaobilazni faktor u Predsjedništvu BiH, Vijeću ministara i Parlamentarnoj Skupštini BiH. Bez njih se ne donose odluke. Dakle, pita ih se.
Ako se poljoprivredno zemljište, šume, rijeke, jezera, aerodromi, željeznice, (auto)putevi prodaju stranim investitorima, ma ko god oni bili i gajili sentimentalne veze prema (bosanskim) Srbima, i budu koristile kao sredstvo zaloga za nove kredite, a što je realno još jedino preostalo, onda se Srbi bukvalno neće ništa pitati za tu imovinu.
Ko garantuje jednom prosječnom stanovniku Republike Srpske, pa i navedenim zvaničnicama, da taj investitor nakon nekoliko godina neće prodati tu imovinu kako bi izvukao svoj novac i na njemu još zaradio? I kome će prodati: Amerikancima, Nijemcima, Arapima ili možda Bošnjacima, gluho bilo? Da, to će uraditi zbog svoga interesa.
Istovremeno, taj raspamećeni puk vjeruje da ovo što govori vožd, ako išta, ljepše zvuči. Bez obzira što su imali priliku čitati iskustva Crne Gore i tamošnje imovine koja je opterećena dugovanjima prema kineskim investitorima. Ljepše je slušati lamentiranje nad jačinom volje samosvjesnog i ugroženog naroda koji gospodari šumama i vodama kojima obiluje. A devet šumskih gazdinstava su kao privredni subjekt poslovali negativno u godini u kojoj je porastao interes za ogrjevnim drvetom. Željeznice Republike Srpske su akumulirale gubitke gotovo kao cijeli iznos dugovanja za obveznice na Bečkoj berzi.
Elektroprivreda Republike Srpske to ne može namiriti, iako posluje sa velikom dobiti. U 2022. godini je ostvarila 31 milion konvertibilnih maraka (16 miliona eura) prihoda manje nego godinu ranije, ali je neto dobit iznosila gotovo 49 miliona konvertibilnih maraka (25 miliona eura). Uz godišnju stopu rasta cijena od 20 posto, to je kao 39 miliona (u eurima: 20 miliona) prošle godine. I taj sektor je najčešće predmet „kupoprodaje“. Hidroelektrana Buk Bijela se vezuje za Srbiju, megaprojekt Gornji horizonti za Kinu, a solarna postrojenja kod Trebinja za Mađare.
Sve što se proda strancima donosi profit
Svi ostali makroekonomski uspjesi padaju u vodu. Nekoliko procenata povećanja BDP-a postaje minorno zbog višestruko veće stope inflacije. Izvoz je nominalno veći, ali suštinski je iz istih razloga korist manja. Broj stanovnika opada, pogotovo mladih i radno sposobnih, a povećavaju se opterećenja na socijalne fondove.
Republika Srpska se zadužuje izvan granica Bosne i Hercegovine jer na domaćem tržištu nekoliko puta nije mogla prodati sve svoje ponuđene obveznice, iako su i tu banke u ogromnom slučaju u stranom vlasništvu. U Beču i Londonu su imali lošije kreditne uslove, a pojedinosti su i dalje tajna, poput činjenice da se ne zna šta je osiguranje ako se na vrijeme ne isplate dugovanja. Možda imovina… i to ona profitabilna?
Sve što se prodalo strancima dobro posluje i donosi profit. Nastavlja li se nakon telekoma rasprodaja „porodičnog srebra“ i esencije entiteta, a sve pod pričom očuvanja nacionalnih interesa, izgleda zna samo uski krug entitetske vlasti. Možda zna još neko, pa taj kružok zbog toga i ne sputava!? Možda ovo svima odgovara i zbog toga ne govore narodu? I neka ne govore, neka se sekiraju zbog krupnih riječi, a ne zbog krupne neimaštine. Neka se hrane brigama ili neka nastave napuštati svoja ognjišta. Navikli su.
Ako ubrzaju, iscurit će preostalih 750.000 srpskorepublikanaca i ukupno 2.600.000 nesretnih i isprepadanih žitelja prelijepe zemlje od Drine do Une, od Save do mora. Njih nekoliko stotina će nastaviti glorifikovati ovu situaciju, jer im se to isplati kao nigdje u svijetu. Milioni se zarađuju na strahu. Oni će militarizacijom društva braniti svoje bogatstvo i liječiti strepnje građana. Ne pojašnjavaju kako platiti militarizaciju, dnevnice i hranu policije na nekim granicama.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.