Odlazak Hasana Fazlića (Lipnica kod Tuzle, 1937 – Sarajevo, 2023) zatvorio je mnoga historijska poglavlja. Od 86 godina života, skoro šest decenija Hasan Fazlić je bio karikaturista – jedan od najvećih bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih.
Profesionalni životopis ovog majstora crteža i kritike u crtežu, najkraće se može ispisati upravo njegovim riječima objavljenim u specijalnom podlisku Večernjih novina povodom 35 godina karijere ovog umjetnika.
„Ispratio komuniste, doživio nacionaliste, primitivce, barbare, palikuće, ljudomrsce, koljače. Za svo ovo vrijeme crtao karikature, sačuvao živu glavu i stekao što je na početku karijere karikaturiste imao više od 60 godina. Kuđen, hvaljen, osporavan, negiran i nogiran.“
Sa cenzorima bez cenzure
Radovi su mu objavljivani dnevnicima diljem Jugoslavije. Najviše u matičnim kućama: Frontu slobode i Oslobođenju. Bilo ih je i u Švicarskoj, Rusiji, Italiji itd. Samo jedna karikatura objavljena u švicarskim novinama plaćana je više od njegove plaće.
Bio je dosljedan u onome što je radio. Prije nekoliko godina kazao mi je da se njegovo promišljanje karikature temeljilo na onom koje je imao 1963. godine, kada je postao karikaturista. Prvu nagradu dobio je 1968. godine, a uslijedili su deseci priznanja – uglavnom međunarodnih, malo domaćih.
Crticama iz njegove karijere mogao bi se ilustrirati odnos politika, tj. njihovih reprezenata spram političke karikature u Bosni i Hercegovini, ali i Jugoslaviji: karikaturisti nisu crtali likove nekog konkretnog političara, a karikature su filtrirali urednici. Ako bi im nešto i promaklo u prvom izdanju dnevnika, u drugom bi bivalo povučeno.
Danas se vijesti sustižu u sekundama te nestvarno izgleda činjenica da je prije koju deceniju vijest živjela 12 ili 24 sata i da su političke karikature bile važne i zauzimale naslovnice ili prve stranice. Ondašnji ambijent opisuje čest citat putopisca i karikaturiste Zulfikara Zuke Džumhura: „Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.” Danas se slike preklapaju.
Hasan je autocenzuru objašnjavao kao vagu „šta gubiš, a šta dobijaš“. Pričao je da je u Novom Sadu slušao odgovor Zuke Džumhura na pitanje zašto ne crta karikature na unutrašnjopolitičke teme: “Nikad mi ne mogu platiti karikaturu koliko ona mene može koštati.”
Crtežima bilježio historiju
Fazlić je priređivao izložbe, ilustrirao knjige, crtao glumce tokom predstava i sl. Crtežima je bilježio historiju. Propitivao je svakodnevnicu. U njegovim radovima smjenjivalo se tragično i komično. Nerijetko je vidio i crtežom najavljivao skoriju ili daleku historiju.
Publicista i novinar, Boro Kontić napisao je 2010. godine povodom izložbe koju je organizirao “Mediacentar Sarajevo: “Zaboravio sam gotovo sve što su ovdašnje novine pisale tada, ali i danas pamtim crtež Hasana Fazlića Linija s početka ‘80-ih. Ruka perom povlači liniju, a iza nje druga uniformisana podebljava je nožem. Krv se polako s linije slijeva na papir.”
Rudar karikature
Uvertira u Fazlićevu karijeru bile su karikature na rudarskim vagonima. Jer, poslije završene elektrotehničke škole u Tuzli 1954. godine, radio je u jami Rudnika lignita “Lipnica“. Za života se prisjećao da je u jami bio rado prihvaćen jer su rudari cijenili njegovu kvalificiranost. Paralelno je pohađao večernju školu slikanja koju je vodio slikar Ismet Mujezinović.
Veliki maestro crteža podstakao je Hasanovu sklonost ka crtežu. Koju godinu kasnije, u predgovoru prve zbirke karikatura Hasana Fazlića, napisao mu je: “Krpi, žigoši, ismijavaj, zavitlavaj, brukaj, zviždi, viči, deri se, uaaa! Ali, pazi, čuvaj se! Vodi brigu da te nikad ne iznevjeri ljubav prema čovjeku i njegovim stremljenjima prema boljem i sretnijem životu.“ U istom zapisu Mujezinović je podcrtao da je i sam bio predmet Hasanovog „krpeža”.
Oštroumni i duhoviti karikaturista prije nekoliko godina ispričao mi je da su se rudari obradovali kada je napustio rudnik i ispratili ga s riječima: „Idi se zezaj s ovima gore.“
Nakratko je potom bio student u Zagrebu na odsjeku za grafički dizajn, ali je to napustio i vratio se besposličarenju u Tuzli. Prvu karikaturu objavio je u listu Jugoslavenska armija. Onda ga je prijatelj, koji je uređivao Front slobode, nagovorio da počne crtati karikature. Hasanu se to dopalo, a pošto je za taj posao bio i plaćen, nastavio je crtati. Tu je zaposlen 1962. godine iako nije bio član komunista što će kasnije tokom karijere, po njegovom pričanju, biti ponekad problem.
Ponosno je isticao da se u radovima nikada nije skrivao iza tuđih misli. To je donosilo ugodu i neugodu i česte sukobe sa nadređenim. Bio je individualac. Kada je dobio poziv iz dnevnih novina Borba da pređe u Beograd, zvali su ga iz Centralnog komiteta i kazali da bi odlazak u Beograd bio „odliv pameti“. Stoga je prihvatio ponudu da dođe u Sarajevo, koje mu nije priredilo dobrodošlicu.
Od kafane do muzeja
Njegove radove danas imamo i u Olimpijskom muzeju u Sarajevu, a njihov put od karikaturiste do muzeja oslikava duh vremena, politike i autora kojem su posvećeni ovi redovi. Naime, Oslobođenje je povremeno izdavalo i knjige. Fazlić je dobio zadatak da uradi ilustracije publikacije Miroslava Jančića Kako sam izdao nacionalnu stvar. Posao mu nije plaćen, a izdavač je zadržao pravo na ilustracije. O tome Fazlić je u NIN-u objavio tekst. Izazvao je buru reakcija.
Kazna ga je sustigla nekoliko godina potom: nacrtao je 30 karikatura sa tematikom Olimpijskih igara. Njegove matične novine odbile su ih na neviđeno. Radove je izložio u kafani “Sirano”, a vijest o njima došla je i do Branka Mikulića. Zatim je izložba izmještena – jer ju je morao vidjeti Antonio Samaranch. Onda je Oslobođenje objavilo iste karikature, a naknadno ih i platilo.
U martu 1992. godine Hasan Fazlić dobio je otkaz u Oslobođenju te je otputovao u Italiju, u kojoj je živio do 1996. godine.
Generacija koja je promišljala
Pripadao je generaciji karikaturista koji su kritikovali nacionalističke politike, ali i crtežima upozoravali na krvave pohode koji se spremaju. Svoj uradak svojevremeno je vidio na televiziji u rukama Radovana Karadžića u sudnici u Den Haagu. Konkretno, ta karikatura preštampana je negdje u SAD-u. Hasan Fazlić bio je jedan od 34 autora, čiji su se radovi odabrani da ispričaju različite perspektive jugoslovenskih sukoba 2014. godinu u izložbi nazvanoj „Umjetnost u mračnim vremenima“. Tada mi je pričao kako je dočekao demokratiju 1990.
„Krenuo sam na konkretan teren i imao konkretne ciljeve – SDA, SDS, HDZ. Svi su mi na neki način prijetili. S navedenim demokratskim strankama odmah sam rekao da se pojavljuju aveti prošlosti: četnici, ustaše i handžar divizija. Onda sam istraživao i u Muzeju (tada) Revolucije, autentične značke, nošnje i sve ostalo. I onda sam to 1990. godine objavio u Oslobođenju, na prvoj stranici.“
Zapravo, Hasan Fazlić je radio tačno ono što mu je Ismet Mujezinović 1971. savjetovao – krpio je, žigosao, ismijavao, zviždao i čuvao se uspijevajući da ostane dosljedan sebi. Pripadao je generaciji karikaturista koji su promišljali i satirom bockali i upozoravali na ono što živimo – šovinizam i fašizam.
Hasanov odlazak zatvorio je neka poglavlja historije bosanskohercegovačke karikature. Sa karikaturistima polako umire i bosanskohercegovačka karikatura jer dnevnici odumiru brže nego u zemljama okruženja gdje je karikatura rijetka, ali vidljivo govorljiva.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.