Lično sam vezan za izbore i izborni proces još od tinejdžerskih dana, kada sam aktivno počeo pratiti politiku i raditi na izborima.
Tada internet nije bio previše razvijen u BiH, pa smo se uglavnom informisali preko novina i televizije. Simpatisao sam stranke koje stoje lijevo od centra, iako ustvari pojma nisam imao šta to znači. Kasnije ću shvatiti da uopšte nisam imao ljevičarski pogled, osim nekih banalnih stvari.
Kod nas su se političke rasprave uglavnom svodile na priču o tome ko je veći patriota, a pod patriotizmom smo podrazumijevali glasnoću navijanja za reprezentaciju, činjenicu koliko nam je članova familije stradalo, snagu vjere na riječima, jesmo li mi ili neko naš bili u vojsci, možemo li komšijama oprostiti nedjela itd.
Skoro da niko nije pričao o tome kako prave patriote plaćaju porez, ne bacaju smeće u prirodi, pomognu komšiji ma kako se on zvao, ne namještaju konkurse i tendere, biraju najbolje na radna mjesta, ne daju i ne traže mito, grade puteve, pošteno plaćaju radnike, te čine sve kako bi država svima bila ugodnija za život.
Sličnu retoriku su imali svi na političkom spektru, a kako je vrijeme prolazilo, tako su se sve partije osipale i nastajalo je više njih, bez obzira jesu li se smatrale lijevima ili desnima. Nezadovoljno građanstvo bi se tako ponovno pridobilo, tako što će glasati za drugu partiju, ali će ta partija ustvari ući u koaliciju s onom matičnom iz koje su pobjegli.
Iz ljevice je nastalo nekoliko stranaka, a ono što im je svima zajedničko je da se nisu zaista borile za klasične principe lijevih politika. Svako malo se počne pričati o ponovnom ujedinjenju, ali kada pogledate šta su te partije zaista uradile u posljednjih trideset godina, ne vidite mnogo toga lijevog u njima. Niti se bore za radnike, niti za prava manjina, a samo u zadnje vrijeme ponekog zastupnika nižih nivoa možete čuti da priča o ovim stvarima.
Bh. dijaspora je bila vjerna Radničkoj partiji
Kada sam stigao u Holandiju, odmah sam počeo glasati, najprije na provincijalnim izborima, a nakon što sam dobio državljanstvo, onda i na opštim. Iako sam odmah primijetio sličnosti i falinke lijevih politika, nikad nisam propustio nijedan izborni ciklus, i uvijek bih gledao da izaberem najbolje, ili barem manje loše.
Ono što me podsjetilo na područje Balkana je činjenica da su od Radničke partije (PvdA), za koju su glasali mnogi naši ljudi, nastale druge stranke, poput Zeleno-lijevih (Groenlinks) ili DENK-a (stranka sastavljena uglavnom od građana turskog porijekla koji su nekad bili članovi PvdA). Bh. dijaspora je bila prilično vjerna Radničkoj partiji, i to uglavnom iz razloga što su mnogi tokom njihove vladavine dobili državljanstva.
Sve te stranke nastale iz Radničke partije su prihvatile zapadno-kapitalistički narativ, osim Socijalističke partije (SP) koja bi povremeno pokušavala vratiti na agendu članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji, oporezivanje korporacija, borbu za siromašne i sl. Radnička partija je tako gubila povjerenje građana, a glasovi ljevice su se osipali drugim partijama koje bi vrlo brzo postajale i bitan faktor u državnoj i provincijalnim vladama. Sada pokušavaju vratiti izgubljeno povjerenje i ponovo krenuti u borbu protiv najgoreg oblika kapitalizma.
Tako je PvdA od 38 zastupnika u 2012. godini za pet godina spala na samo devet, koliko su imali i na posljednjim opštim izborima 2021. godine, te su u jednom momentu čak izgubili i Amsterdam, grad u kom vladaju još od osnivanja. Izgleda kao da su im birači itekako zamjerili koaliciju s desničarkim VVD-om premijera Marka Ruttea jer se otad nikada nisu oporavili.
Pretpostavlja se da su se njihovi glasovi rasuli na nekoliko drugih partija, dijelom na Zeleno-lijeve i D66 (socijalno-liberalna partija centra koja ima veliku ulogu u trenutnoj vlasti), a dijelom na manje partije. FvD (Forum za demokratiju) sada ima osam zastupnika, DENK, Volt i JA21 po tri, BBB i BiJ po jedan. U odnosu na 2012., ove male stranke su ukupno dobile 19 zastupnika.
Čak je i PvdD (Partija za životinje) od svoja standardna dva zastupnika narasla na čak šest. Oni se generalno zalažu za prava životinja, ali i zdraviju ishranu, pa samim tim uglavnom nikome ne smetaju, za razliku od recimo FvD-da (Forum za demokratiju), partije koju vodi ekscentrični Thierry Baudet, desničar kojeg krase prizvuci teorija zavjere, protivljenja vakcinaciji i mjerama protiv Covida uopšte.
FvD je čak učetverostručio broj zastupnika u odnosu na 2017., ali se pretpostavlja da su pokupili veliki dio glasova PVV-a, Partije za slobodu Geerta Wildersa, s kojim više niko ne želi u vlast nakon što su zadnji put iznevjerili VVD Marka Ruttea, potpuno obezvrijedivši demokratiju i natjeravši vlast da ponovo organizuju izbore 2012. godine, nakon samo dvije godine mandata.
Entuzijazam i članstvo u dvije partije
Kada se počelo pričati o ponovnom ujedinjenju ljevice, mnogi su bili vrlo entuzijastični, ali se na kraju sve zapravo svelo na ujedinjenje Radničke partije i Zeleno-lijevih. Prije nekoliko dana stranke su održale zajednički kongres na kom su partijske naučne agencije prezentovale zajedničku ideologiju o nejednakosti, klimatskoj pravdi i slabljenju multinacionalnih korporacija. Jesse Klaver, predsjednik Zeleno-lijevih je izjavio kako je konačni cilj slomiti poludjeli kapitalizam. Dodao je i da eksploatacija i zagađenje idu jedno uz drugo, te kao takvi moraju biti zaustavljeni.
Nije sigurno kako će se nova stranka zvati. Jedan od prijedloga je Roodgroene toekomst (Crveno-zelena budućnost), i već sada je moguće biti član obje partije. Na određenim nivoima će već na martovskim provincijalnim izborima izaći zajedno na izbore, ali krajnji plan je ponovo ujediniti glasačko tijelo za opšte izbore 2025. godine. Time se vjeruje da će ova stranka ponovo okupiti rasute glasove i postati mnogo važniji faktor nego što je to trenutno slučaj.
Za to isto vrijeme, Mark Rutte vodi već četvrti kabinet. Iako je bilo i afera, poput one sa subvencijama najsiromašnijim kojima država sada plaća odštetu, čini se da Rutte vrlo dobro drži konce. Država je relativno sigurna, nema terorističkih napada i pored ogromne gustine naseljenosti, plate su sve više i više, a posla i dalje ima. Korporacije i dalje ne plaćaju jednake procente poreza kao ostali, ali se postavlja pitanje je li bolje imati hiljade radnih mjesta ili ne.
Postpandemijska kriza je naravno pogodila i ovo društvo, tako da ljevičarske partije i dalje imaju materijala za kritiku, posebno nakon što je kompanija Shell prijavila rekordan profit od preko 38 milijardi eura, u vremenu dok je energija za neke jednostavno preskupa. Ipak, mora se priznati i da desničarski VVD vuče neke netipične poteze, kao što je drastično povećanje subvencija za vrtiće koje je planirano od januara 2025., ili saradnja s talijanskim tužiteljima oko istrage protiv kompanije Booking.com.
Ako kriza ozbiljnije ne pogodi zemlju u narednim mjesecima, ništa neće čuditi ako Rutte bude vodio i peti kabinet, te da situacija u zemlji ostane kao i zadnjih godina, a to je Amsterdam lijevo, a država desno. Vladajući VVD će tako i dalje ići na ruku korporacijama koje plaćaju simboličan porez, a opozicija će ih kritikovati zbog mnogih stvari, a posebno nedostatka stambenih jedinica, što je inače vječni holandski problem.
Sličnosti s našim politikama svakako ima, pogotovo u smislu raspada lijevih partija, ali ono što bi balkanski ljevičari mogli naučiti i od holandskih desničara se čini mnogo više lijevo nego što je to na Balkanu slučaj.
Patriotizam su jeftini vrtići, dobre plate i sigurnost zemlje, a o ideologiji je onda lako pričati. Sramotno je da su kod nas na agendi i dalje iste teme kao i prije 20 godina, kao da se ništa promijenilo nije.