Sirin je božanstvo iz panteona slovenske mnogobožačke religije. To je i naziv prvog dugometražnog filma crnogorskog reditelja Senada Šahmanovića. Film je do sada prikazan na brojnim filmskim festivalima u Crnoj Gori, regiji i svijetu.
Posljednji u nizu festivala na kojem je film prikazan jeste i Otranto festival u Italiji na kojem je osvojio nagradu za najbolju filmsku muziku koju je radio crnogorski kompozitor Ivan Marović.
Sirin je crnogorski film koji je još jedan u nizu filmova nastalih u državama nastalim raspadom Jugoslavije, koji se bavi našom skorom, nažalost uglavnom ružnom, prošlosti.
Ipak, ono što je prva karakteristika filma jeste da on iskače iz klišea filmova pravljenih do sada kada je ova tematika u pitanju.
Režiser se svjesno odlučio da priču ispriča iz mikro perspektive, prvenstveno se baveći unutrašnjim psihološkim životom glavne junakinje Natali – Sanele.
Film počinje pričom o otmici u vozu (aluzija je potpuno jasna, radi se o otmici u Štrpcima u kojoj je oteto, a kasnije ubijeno 19 putnika, uglavnom bošnjačke nacionalnosti). Glavna junakinja Natali – Sanela, koju maestralno igra Danica Ćurčić, odlazi iz zemlje gdje mijenja i ime (jer joj je upravo ime donijelo svu nesreću u životu). Ali kako to obično biva, možemo otići bilo kuda problem je što nosimo uvijek sebe sa sobom. Kako je posao opet dovede u rodnu zemlju, ponovo oživljavaju sjećanja na prošlost.
Naravno, tu je i “sjajan” ambijent koji je okidač za sve što će se kasnije dogoditi u filmu.
Jedna Crnogorka sa američkom adresom ostavila je oporuku da se ukopa u rodnoj grudi i da se u njenom selu sagradi kapela. Kako to opet ovdje obično biva, najveći protivnik izgradnje su najrođeniji pokojnice, tačnije njen rođeni brat.
I tu imamo jednu odličnu priču u simbolima. Gradonačelnik tog zamišljenog malog mjesta (igra ga Izudin Bajrović) je prototip političara i funkcionera ovdje; bahat, data riječ mu ne znači ništa, pun je naučenih fraza koje ne znače ama baš ništa.
Ali kao što sam i na počeku kazao, ovdje je nekako akcenat priče na glavnoj junakinji, ali i kroz odlično donijetu atmosferu jednog propalog društva u vječnoj tranziciji kakvo je naše. Naročito je dobro prikazano u sceni proslave u hotelu, ili recimo dok glavna junakinja čita bajke svojoj sestričini.
Režiser se nije htio opterećivati time da publici razjašnjava sve detalje složenih odnosa glavnog lika sa svojom sestrom, već je dao slobodu nama gledaocima da sami naslutimo razloge.
Film vrijedan gledanja
Dva detalja iz filma čitam kao metafore. Prvi je onaj o neizgrađenoj kapeli, dakle o nemogućnosti da pokojnica u miru počiva. To je metafora svih onih ubijenih u našim posljednjim ratovima koji još nisu pronađeni ili jesu pronađeni, ali počinioci zločina još nisu kažnjeni. Dakle, kapela ostaje neizgrađena, a ovdje nažalost još nema mirnog sna ni za mrtve ni za žive.
Drugi detalj je susret glavne junakinje sa napuštenom i razorenom kućom. Jasna metafora sa milionima ljudi koji su morali napustiti ove prostore na ružan način i koliko god pokušavali pobjeći od prošlosti ona ih uvijek stiže i njihov povratak u raj osim u snovima nije moguć. A zbog te iste prošlosti, nažalost, sigurno nikada neće uspjeti da izgrade novi.
Takođe, ovo je prije svega priča o onima koji su nesrećni bez ikakve sopstvene krivice. To su svi oni koji su u ratovima ‘90-ih ubijeni zbog imena ili su izgubili člana porodice zbog imena.
Posljednju scenu u filmu prati pjesma Damira Imamovića “Pjevaćemo što nam srce zna”, u izvedbi Amire Medunjanin.
Postoje stvari koje nam se dogode, a koje temeljno mijenjaju i našu sudbinu ali i nas same.
“Ljubavi sam željna” ovdje nije samo stih, već jasna asocijacija na prazninu koju više niko nikada ne može u potpunosti zacijeliti. Zato nam na kraju možda i kao jedini način da preživimo ostaje emocija u vidu Amirine pjesme.
Odbijanjem da uprkos svemu postanemo loši svjedočimo da nade uvijek i u svakom vremenu ima.
Preporučujem da pogledate film, možda vaš utisak bude potpuno drugačiji. Jedno je sigurno, to neće biti bačeno vrijeme ni u kom slučaju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.