Kada čovjek putuje ili se kreće sam, jedino se mora brinuti o sebi. Kada ima porodicu, tu onda dolaze razne logističke prepreke, tako da se neke stvari ipak moraju prilagoditi. Mnogi čak i ne žele putovati s djecom jer im je to jednostavno tlaka, pa se onda jedva jednom godišnje odvuku do najbližeg mjesta na moru, dok im putešestvija od nekoliko hiljada kilometara zauvijek ostanu nepoznanica. Neki čak ne žele nigdje ni avionom dok djeca ne porastu, a razlozi za to su razni, mada se svi nekako mogu provesti pod time da je okolina neprilagođena za djecu, ali i za porodice uopšte. Sve jednostavno traje duže, a ako je neko dijete još i plačljivo ili bolešljivo, onda je to prepreka više.
Dok su jedno vrijeme postojali direktni letovi između Holandije i Bosne i Hercegovine, često smo putovali avionom. Došli bismo na amsterdamski ili ajndhovenski aerodrom, obično tri sata ranije, i onda bismo zajedno sa svima čekali u dugačkim redovima. Nakon pandemije, svaki aerodrom je imao manjak radnika, pa se moralo čekati i duže nego što je uobičajeno, a posebne trake za familije u Holandiji nikad nisu postojale, barem otkako sam ovdje. Za razliku od holandskih aerodroma, ako odete u Tursku, zemlje Bliskog istoka ili čak Italiju, uvijek imate posebno mjesto gdje možete proći s kolicima, podojiti ili presvući bebu i uopšte ne morate čekati. Dovoljno je da ljudi vide kolica i sva su vam vrata otvorena. Osmijesi se podrazumijevaju, dok smo na amsterdamskom Schipholu morali da se ubjeđujemo kako hrana za bebe nije tečnost koja je zabranjena.
Djeca kao teret
Posebno je interesantno pratiti odnos ljudi prema tome, pa sam u svim ovim godinama primijetio da u Holandiji jednostavno nikoga nije briga imate li djecu, dok se u južnim zemljama ljudi redovno zaustavljaju i pričaju sa njima, bilo da je u pitanju beba, dvogodišnjak ili trogodišnjak. To nekako daje dojam da ste dobrodošli s djecom, dok se u Holandiji redovno osjećam kao da su teret. Najgori primjer toga mi se desio kada sam pokušavao izvući tri kofera iz voza, dok su žena i curica čekali na peronu, a tip kojeg sam nervirao je preskočio preko mojih kofera i oborio me na peronu, psujući kako smo spori. U takvim situacijama obično progovorim naš jezik, ali srećom bio je prebrz da bismo se raspravljali.
Ipak, ono što sam primijetio, nakon što sam nedavno bio u Norveškoj, je da nije dovoljno imati samo lijep odnos prema djetetu. Djeci je potrebna i infrastruktura, bilo da se radi o unutrašnjim ili vanjskim prostorima. U Trondheimu i Oslu sam na svakom mjestu vidio neku dječiju zanimaciju, a neke od njih uopšte ne koštaju mnogo. Tu se radi ponekad o bojicama i bojankama, a ponekad o igralištu ili samoj igraonici sagrađenoj unutar objekta. Sve je besplatno i lako upotrebljivo, bez hrđavog željeza ili drugih opasnosti, tako da dijete možete pustiti da se igra koliko god želi. Po samom gradu igrališta se nalaze na svakom koraku, a kako je norveška klima hladna i oštra, sve je nekako napravljeno kvalitetnije nego što sam viđao na drugim mjestima – i sve godinama traje. Mrežice na koševima su od metala, kao i one na golovima, a ako uđete u bilo koji tržni centar, prostor za presvlačenje je odvojen od WC-a. Sami toaleti za djecu nikad nisu prljavi. Strogo se vodi računa da ti prostori izgledaju pristojno, pa da ne morate govoriti djetetu da ništa ne dira ili se traumatizirati ako nešto i dotakne.
Holandiji djeca kao da nisu potrebna
Prije nego što sam i sam dobio djecu, nisam razmišljao o svemu ovome, čak su me roditelji i nervirali sa svojim prohtjevima, ali nisam ni od onih koji pričom o djeci sada dave sve oko sebe. Ponekad tu i tamo ispričam neku anegdotu ili zafrkanciju, a savjete dijelim samo ako me neko pita. Ipak, iskreno mi je prilično teško funkcionisati u društvu gdje vrtić košta kao u Holandiji, gdje je produženi boravak i skuplji, a žene ostaju samo 12 sedmica nakon porođaja kući. Godinama se pitam zašto je to tako i jedini zaključak koji mi se nameće je taj da Holandiji djeca jednostavno nisu potrebna, iz dva razloga: previše je ljudi u ovako maloj zemlji i ako im je potrebna radna snaga, jednostavno će je uvesti, kao i svaki put do sada.
Istražujući koliko je koja zemlja prilagođena za djecu, saznao sam kako, po podacima Holandskog omladinskog instituta za zaposlene roditelje (Nederlands Jeugdinstituut en Voor werkende ouders), Holandija ima vrlo nisku ocjenu od 6,6 kada je u pitanju okruženje za porodicu (family friendliness). Roditelji su u tom istraživanju navodili kako se uglavnom osjećaju usamljeno i bez ikakve podrške, a čak 82 posto roditelja je navelo kako političare nije briga za porodicu, niti vode bilo kakvu politiku koja je porodicama bitna. Stoga su četiri desničarske partije došle na ideju kako bi se neke stvari koje se tiču porodice mogle staviti i u Ustav. Naravno, jasno im je da će neke stvari naići na otpor, a predsjednik najstarije političke partije u Holandiji, SGP, kaže kako će za njih porodica uvijek biti otac, majka i djeca. Međutim, ne slažu se svi sa tim, pa će oni predložiti tekst koji će biti rodno neutralan.
Ljevičarske partije ne misle da porodica mora biti zasnovana na heteroseksualnim partnerstvima, nego i na drugim, ali se nekako mnogi slažu kako bi porodicama s jednim roditeljem trebalo više pomoći. Trenutno ti roditelji imaju određene benefite, posebno kada su u pitanju dječiji dodaci i potpore za vrtiće, ali generalno je mnogo lakše živjeti udvoje jer je svijet prilagođen parovima, a ne samcima. Jedan od primjera je odmor, gdje roditelji samci obično moraju potrošiti isto novaca na hotel kao i oni koji imaju partnera, što ih dovodi u nepovoljan položaj.
Može se i bolje
Kod nas na Balkanu je situacija nekako pomiješana. Ljudi obraćaju pažnju na djecu, postoje mnoge dječije politike koje su prosperitetne, poput subvencija na vrtiće, besplatnog školovanja, dugog porodiljnog odsustva i slično, ali nedostaje infrastrukture. Sportske stipendije su neuporedive s onim na Zapadu, a roditelji često nemaju previše novaca za sportske aktivnosti. Javni tereni za košarku, fudbal i slično su manje ispunjeni nego nekad jer se od organizovanih obaveza teško stiže igrati i na ulici, ali vlast se i ne udubljuje previše da to napravi kvalitetno, pa tako onda mreže na golovima i koševima vrlo brzo budu probušene, a terene zaposjednu odrasli.
Ohrabrujuće je to što, za razliku od zapadnih zemalja u kojima je gužva, poput Holandije, naš čovjek ipak ima osjećaj za dijete. Iako nam nedostaje infrastrukture, a politika bi mogla biti i bolja, ipak vas niko neće preskočiti i oboriti u žurbi dok se borite s tri kofera i kolicima, nego će vam uglavnom pomoći. Naravno, iza ovoga ne stoji neko posebno istraživanje, nego je sve iskustvo, ali godine iskustva bi se možda mogle provesti i pod nekakvim eksperimentom.
Kada u tržnim centrima uredimo dječije prostorije, sobe za presvlačenje i/ili dojenje, kada napravimo sadržaje za djecu, kakvi se mogu vidjeti u Skandinaviji, i kada nam prilagođenost djeci bude nulti prioritet, tada ćemo možda imati i zadovoljniju mladu generaciju, te moći reći da smo nešto uradili i za njih. Ne košta to mnogo novaca, više je u pitanju volja. Svi se roditelji sjećaju traume kada dijete mora u toalet, a nigdje se ne može ući. Takve stvari ne bi smjele doći ni u pitanje, a kamoli da konstantno doživljavamo prljave toalete po tržnim centrima ili zahrđala igrališta na ulicama. Možemo i bolje od toga.
A ja ću, sve dok sam u Holandiji, barem u Ikei pokušati naći komad skandinavskog pristupa djeci. Tamo je sve: od igraonice, pa do duplog pilećeg hot doga od 75 centi. Jedino je problem što je jednaka gužva kao i svugdje u Holandiji, ali na to se ne može utjecati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.