Dugo bi potrajalo objašnjavanje zašto me fasciniraju antikvarnice, buvljaci, pijace i bazari. Recimo da bi najkraća objašnjenje stalo u niz pitanja. Ako se na stolu jednog prodavača nađe 10 predmeta, može li ih se povezati samo s jednim domaćinstvom? Jesu li ipak došle s 10 različitih strana?
Ako jesu, kome je pripadao prvi, a kome deseti predmet? Postoji li mogućnost da su se vlasnici znali? Kako su predmeti završili ovdje, a gdje je počelo njihovo putovanje? Kroz koliko ruku su prošli i da li će ih neko opet smatrati korisnim i vrijednim? Nevjerovatno je koliko mašte može probuditi hrpa običnih stvari.
Sličan pogled na predmete i njihov značaj imao je i Orhan Pamuk, saznat ću prije nekoliko dana u Istanbulu. Istina, on je hobi obilaženja antikvarnica podigao na viši nivo.
Lutajući kroz gradske buvljake, malo po malo je prikupljao zaboravljene i naizgled banalne predmete poput korištenih viljuški, praznih kutija cigareta, ispisanih razglednica, odbačenih ključeva, crno-bijelih fotografija i pažljivo izrezanih novinskih članaka iz ’60-ih, koje su krasila nasmijana lica ljepuškastih dama i muškaraca iz visokog društva.
Na čuđenje poznanika odmahivao je glavom, najprije i sam nesiguran šta s njima treba učiniti, ali obećavajući i sebi i njima da će od naizgled beskorisne hrpe napraviti priču.
Kako su detalji sagradili roman
U godinama koje su uslijedile, koristio je prikupljene predmete kao inspiraciju za sklapanje veće priče. Od početka 2000. sve do proljeća 2007. godine pisao je o uspješnom biznismenu Kemalu Basmaciju, mladiću koji živi u Istanbulu i planira oženiti mladu i perspektivnu Sibel. Njegov život i planove u potpunosti mijenja susret s mnogo mlađom Fusun. Upoznaje je prilikom kupovine poklona za vjerenicu, i nedugo zatim započinju tajnu vezu.
Roman površinski govori o opsesiji i patnji koju je nesretna ljubav spustila na ramena zaljubljenog Kemala. U romanu Muzej nevinosti, koji se proteže na gotovo 500 stranica, nostalgični protagonista priča o isprekidanoj vezi s Fusun.
Nakon njenog odlaska obilazi ulice, restorane, kuće i hotele u kojima je nekad boravila njegova velika ljubav, prikupljajući čak i najsitnije predmete koje je ona doticala i koristila. Čikove cigareta, njene naočale, novinske isječke tekstova o njenom ocu, prazne flašice sokova koje su zajedno konzumirali… Kroz proces ga vodi bol, koja ga nikad u potpunosti ne napušta, a čiji je epicentar smješten duboko u njegovom stomaku. Čak i kada gotovo u potpunosti otupi, tuga i dalje nadjačava sve što je ikad ranije osjetio.
Na prvi pogled, roman govori o čovjeku koji pati. Nešto dublje, u svojoj srži, Muzej nevinosti je Pamukovo svojevrsno ljubavno pismo i hommage Istanbulu. Ono je panorama bogate turske kulture, zabilježene sve do najsitnijeg detalja. Kroz roman, Pamuk vrlo vividno prenosi ono što se može iskusiti samo kroz vlastiti doživljaj. Sve su to one sitnice koje vežemo uz velike stvari zbog kojih neki grad možemo nazvati svojim i osjećati se kao da mu pripadamo. Memorabilije koje prikupljamo posjećujući omiljene prodavnice, filmovi koje gledamo u gradskoj kinoteci, prvi ples uz glasnu muziku velikog kluba i isječci iz novina koje nestrpljivo čekamo svake nedjelje pored najbližeg kioska.
Pamuk piše o mirisu Istanbula u kasno poslijepodne, zvukovima koje čuje kasno navečer i rano ujutro, dok piše roman pored otvorenog prozora s kojeg se jasno vidi i čuje Bosfor. Opisuje pripite susjede pri povratku kućama, ribare koji u ranu zoru bacaju udicu u kanal i zvuk škripe tramvaja koje mu povremeno iz daljine donese vjetar.
Muzej koji briše liniju između fikcije i stvarnosti
Desetak minuta od živahnog centra Istanbula, u dijelu grada koji krase desetine antikvarnica, smješten je Muzej nevinosti. Riječ je o trospratnici koja datira iz 19. stoljeća i koju, prema romanu, Kemal kupuje pred kraj svog života, jer u njoj želi izložiti sve predmete koji su pripadali Fusun.
U trospratnici su predstavljena tačno 83 ormarića s pažljivo razvrstanim prikupljenim stvarima. Broj ormarića jednak je broju poglavlja u knjizi. Ovdje su smješteni svi predmeti koji su suptilno prošiveni kroz Pamukovo književno djelo.
„Ovo je muzej, a ne knjiga. Ako vas neki prozor umori – slobodno pređite na naredni“, moguće je čuti u Pamukovoj naraciji, snimljenoj na mali uređaj. Na njega su snimljene 83 priče, svaka povezana s jednim prozorom. Opisi se nerijetko isprepliću s Kemalovim glasom. On emotivno priča o tome kako ih je pronašao, zašto ih je sačuvao i šta oni predstavljaju.
Što više uranjate u priču o Fusun, Kemalu i Istanbulu – više se savija i nestaje linija između fikcije i stvarnosti. Stvari prestaju biti obični predmeti s buvljaka i sve više postaju nečije, vezane za veće i važne priče koje čine jednu cjelinu.
„Sasvim obični predmeti složeni jedan pored drugog mogu izazvati neobične emocije i razmišljanja“, piše Pamuk u prozorčiću 47.
Najfascinantniji prizori smješteni su na prvom i posljednjem spratu. Na prvom, odmah pored ulaza, u velikom portalu koji zauzima cijeli zid – smješteno je tačno 4.213 opušaka. Ispod svakog je zapisan datum i ono što je Fusun rekla Kemalu u trenutku kada je pušila cigaretu.
„Trebao bi se ošišati“, „Umorna sam“, „Nismo se dugo vidjeli“, izgovara Fusunin glas u slušalice. Osim što ovime pruža najdetaljniji prikaz Fusunine ličnosti i prirode njenog odnosa sa Kemalom, književnik kroz ovaj prozorčić govori o ulozi cigareta u Istanbulu. Tu, gdje mnoštvo ljudi konzumira cigarete, ono što izgovaraju, način na koji pale cigaretu, otresaju pepeo i gase je – sve to čini poseban jezik od ogromnog značaja.
U potkrovlju kuće nalazi se Kemalova spavaća soba. U njoj su, pored Kemalovih ličnih stvari – poput kreveta, flaše alkoholnog pića, kofera i četkice za zube, smještene bilješke koje je Pamuk pravio tokom sedam godina pisanja romana. Skice polica muzeja, kreirane ranih 2000-ih, predstavljene su odmah pored blokova s ručno napisanim Muzejom nevinosti. Drugim riječima, pišući djelo, pisac je odmah radio i na konceptu muzeja – želeći od njega napraviti svojevrsni katalog za knjigu.
„Od 2000. do 2007. godine, Kemal Basmaci živio je u ovoj sobi, gdje ga je redovno obilazio Orhan Pamuk, slušajući i zapisujući njegovu priču. Kemal Basmaci preminuo je 12. aprila 2007. godine“, napisano je pored kreveta protagoniste romana.
Muzej i knjiga se upotpunjuje
Na samom ulazu smještena je kratka poruka „Budućnost muzeja je u našim domovima“, kroz koju pisac poentira da muzeji moraju postati manji. Pamuk, veliki ljubitelj muzeja, podvlači kako oni moraju biti više lični, više individualni, više posebni. Jedino će tako jasnije i kvalitetnije moći pričati priče o ljudima i vremenu.
„Većinu velikih, modernih muzeja, finansira država. Oni predstavljaju velike uspjehe i historijske događaje. Ove institucije, državni simboli, pričaju o naciji i njenoj historiji, kao da su te priče važnije od onih individualnih. Svi znamo da su obične priče iz svakodnevnice dosta bogatije, humanije i dosta sretnije. Muzeji moraju biti više kao knjige. Budućnost muzeja je u našim domovima“, piše Pamuk.
Jedinstvenost muzeja i knjige leži u tome da se međusobno upotpunjuju. Muzej predstavlja savršen katalog za knjigu, a knjiga poziva čitatelja da posjeti muzej i dotakne predmete koji su pripadali Kemalu. Rezultat svega je, prema riječima kritičara, jedno od najboljih djela moderne konceptualne umjetnosti. Prema riječima čitatelja i posjetitelja muzeja – klasično remek-djelo.
Na koncu, svaki će se čitatelj i posjetitelj sigurno zapitati – je li autor sve ovo zaista proživio ili je sve zasnovano u njegovoj mašti? Jesu li Kemal i Fusun bili stvarni?
„Ako vi osjećate da jesu, onda sigurno jesu“, nasmijano i kratko odgovaraju u muzeju.