Pokušajte zamisliti život bez funkcionalnih nogu ili ruku ili očiju ili „bez glave“ kako ova kategorija sa mentalnim, tj. nevidljivim invaliditetom živi. Kako se to mjeri šta je teže i otkad se to mjeri šta je gore s obzirom da u svakom slučaju neko 24 sata mora biti na svakoj vrsti pomoći takvoj osobi? Onako usput i ničim izazvano pri tome, pokušati ponovo uvesti imovinski cenzus invalidima što je još nešto što predviđa Nacrt zakona o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške lica sa invaliditetom, koji je pripremila odlazeća Vlada Federacije BiH i njeni pomoćni sateliti. Neko mudar je već ozakonio da ako je osoba pod socijalnom zaštitom ne mora biti i socijalni slučaj. Za dobrobit čitavog društva. Kome je u interesu da stvara socijalne slučajeve?
Odlučili su tako da skinu sa prve grupe stopostotne invalidnosti sve osobe koje su nogama pokretne. Te osobe nisu slučajno ostvarile pred zvaničnim medicinskim ustanovama i institutima invalidnosti prve grupe zbog svojih dijagnoza. Potpuno i trajno su ovisni o drugima, a to što mogu hodati ih čini još više u potrebi za stalnim nadzorom, pomoći i njegom iz čitavog spektra razloga. Diskriminacija najteže vrste i smrtna presuda za život nakon biološke porodice u odraslom dobu. Iliti, da budemo precizni jer smo to imali priliku vidjeti, presuda na život sa kaišem uz radijator. Jer mogu hodati. O skraćenju i kvalitetu života članova biološke porodice zbog ogromnog stresa i tereta da ni ne govorim.
Rješenja nadležnih za ove osobe smo vidjeli iz perioda kada ste mislili da vas niko ne gleda. Svima su nam pred očima slike iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić i vezivanja djece za radijatore. Trenutno je u procesu „civiliziranje“ Pazarića koji je pred očima široj javnosti nakon onih strašnih slika. I neka je, tako je trebalo oduvijek da bude – nisu tu veliki novci u pitanju, sve je u okvirima onoga što je uvijek i bilo dostupno. Razliku čine ljudskost i dobre namjere.
Ne okrećite glavu
Ne mogu, a da ne primijetim da, dok smo mi kao roditelji u snazi, osobe držite blizu glavnog grada i medijske pažnje u intenzivnijem režimu brige (čitaj: humanom). Kada onemoćamo, a zbog dobne granice odoše oni u ustanove daleko od oka javnosti i da pri tome prilično ograničavate ko tu ima nadzor i pristup, na svaki mogući način.
Nećemo dozvoliti da nas kažnjavate zato što se uspješno nosimo sa problemima osoba sa dijagnozama ove vrste koje donose stopostotna invalidnost prve kategorije. To vama onda ne djeluje tako strašnim. To su radno nesposobne osobe koje se školuju radi socijalizacije, a koje, iako fizički funkcionalne i sposobne, za kretnju ni najosnovnije životne funkcije ne mogu obavljati bez nadzora i pomoći.
Na raznim institutima i medicinskim ustanovama niko nije olako davao takve dijagnoze i procjene. U pitanju su višegodišnji procesi i praćenja. Oni dobro znaju sa čim se sve moramo i kako nositi i koliko tu niti predaha niti kraja nema. A kad se dobije potpora društva, onda se život životom počne zvati. Tako se omogućuje deinstitucionalizacija. Ako nema potpore – radijator. Vi to najbolje i najpraktičnije znate i sprovesti, imali smo priliku vidjeti.
Velika je sramota za ovo društvo i državu da se za prava invalida izlazi na ulicu, dragi po merhametu poznati Bosanci i Hercegovci. Ali dotle je došlo. Pod kožu više ne može. Pomoć ovoj kategoriji društva oplemenjuje, a čitavo naše društvo vapi za plemenitošću. Okamenjeni smo postali.
Ne okrećite glavu od ovog pitanja, niko ne zna šta sutra donosi. Dajte da imamo adekvatnu pomoć jedni od drugih i da zajedno zaštitimo nemoćne. Time najviše svako za sebe čini. Šta će nam država ako neće raditi svoju osnovnu zadaću: da jaki brinu o slabijima. Čemu onda porezi?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.