„Dragi moji, neka vam radost današnjeg praznika obasja domove i duše. BSMO.“
E, ovo je jedna od šablonskih poruka koje mnogi na jedan od dva bajrama dobiju. Napravi se grupa (blago nama sa Viberom, Messengerom i sličnim alatkama), pa se odabere šablon i pošalje se „o jednom trošku“.
Ima i druga kategorija, ne piše se nikakva poruka tekstualne prirode (makar ne po principu copy-paste), nego se lijepo „zakači“ u grupni chat neka prigodna slika (ilustracija vjerske prirode) u kojoj je sve spomenuto napisano i pošalje se desecima „prijatelja“ – članovima porodice, rodbine, familije, komšiluka, radnog kolektiva, sportskog kluba, školskim drugovima, fakultetskim kolegama i inim u listi kontakata društvene mreže ili telefona.
Hadž, žrtva, porodica
Kurban bajram je praznik hadža, žrtve i porodice, vrijeme kada se sjećamo onih koje smo izgubili, onih koji su daleko od nas. Bajramski dani su i dani zajedništva, blizine, porodice, to su dani kada smo okruženi onima koji su nam najdraži.
No, šta se desilo, kako smo se toliko udaljili? Kako je došlo do toga da smatramo kako je dovoljno poslati BSMO, pa čak i korak dalje – napisati status na društvenoj mreži istog sadržaja i smatrati kako je to dovoljno?
Dijete sam koje je preživjelo opsadu Sarajeva, agresiju na Bosnu i Hercegovinu i sjećam se i tadašnjih bajrama, pa i praznika drugih vjera. Tada smo jedni drugima odlazili, dijelili i ono malo što smo imali, davali nadu, utjehu i razgovor.
Naročito razgovor je bio moćan dar, u vrijeme kada su tuga i očaj bili jaki nekoga nasmijati (razgaliti, što bi rekli u Sarajevu) bilo je nešto posebno.
Sada smo udaljeni, tuđi, ne samo zbog selidbi, ne samo zbog odrastanja i svega što ono donosi među ljudima, već smatramo kako su i te poruke dovoljne da podijelimo ovaj praznik.
Jer, bajrami se ne čestitaju, već se dijele, a kako nešto podijeliti bez ljudske dimenzije, riječi ako već nema kontakta?
Poljubac na ruku
Sjećam se nekadašnjih bajrama, kada smo u najljepšim odijelima išli onima najstarijima u porodici, prihvatali njihove ruke, ljubili ih i stavljali na čelo uz: „Bajram barećola, dedo, bajram banka!“ Tako se čestitalo očekujući sitan novac kao poklon.
„Allahrazjola lijepi moj, Allahrazjola“, dobio bi odgovor, uz poklončić naravno, ali veći poklon od toga bio bi sjesti za stol sa odraslima, pojesti sa njima baklavu, pa onda: „Haj’ ti sa omladinom vani, šta ćeš u kući“ (naravno, ako je lijepo vrijeme).
Neki od nas bi „zadužili“ tepsije sa isječenim komadima kurbanskog mesa, sve upakovanih u kese i sa malim ceduljicama kako bi se znalo kome ide. Onda raspored ko u koji dio mahale ide, pa polako, od kuće do kuće…
„Bajram barećola, kurban od… (ide ime i prezime glave kuće koja je poslala).“ Onaj koji primi kaže „kabul olsun“, a ovaj što daje „halal olsun“. E, onda ide: „Čekaj malo, ima i bajramluk“, poklončić u obliku bombone, čokoladice, bananice, pa i novčanice za djecu koja nose kurban.
Tada je porodica imala i posebnu dimenziju, nikada nismo starije zvali imenom, već titulama: od tate (babe, kako ko), mame, dede, nane (nene)…
Sada dolazimo u današnjicu. Da se razumijemo, nije to prevelika vremenska razlika, tek 30-ak godina, ali je situacija… Pa, krenimo redom.
Čini se kako sve manje ima vremena i sve je ubrzano uprkos tehničkim blagodatima koje nas okružuju, od automobila u svakom domaćinstvu do mobitela u svakom džepu. Mladi sve otvorenije pokazuju nezadovoljstvo planovima roditelja, nisu oduševljeni odlaskom kod deda i nana kojima su (iako oni slabo koriste mobitele) već poslali „najljepše želje za najdraži praznik“ u JPEG ili GIF formatu…
Već su u njihovim glavama planovi za navečer, za druženja do u kasno u noć, a obilasci ih previše umaraju. Oni te posjete „odrađuju“ kao da nije riječ o ljudima koji ih vole i do kojih im je stalo, već kao da su to „kontrolne tačke“ koje samo treba registrirati, uzeti ako ima bajramluka (samo u novcu, prerasli su čokolade odavno) i požurivati oca i majku da čim prije idu kući kako bi spremanje za večernji provod počelo.
Pomoć pretraživača
Ipak, ono što predstavlja dodatni korak dalje u udaljavanju je priča o BSMO, o Viber grupama i o šablonskim porukama. Postoje brojne internetske stranice koje korisnicima olakšavaju čestitanje praznika, dovoljno je u pretraživač ukucati „najljepše bajramske čestitke“ i imate sve: od teksta, do slike i videa…
Podijeliti, čestitati bajram je uvijek bilo nešto lično, prisno, nešto što nije moglo bez te dublje dimenzije prisnosti i pripadnosti. Sada je sve više ukalupljeno, šablonizirano, nekako podsjeća na one bombonjere koje su se nosile u goste i nikad se nisu otvarale, već su znale proći i nekoliko kuća i vratiti se pošiljatelju.
One nikad ne bi ispunile svoj zadatak, da malo zaslade život domaćinu koji ih je primio. Tako imam osjećaj da i ove elektronske poruke ne prenose ni sekundu makar poziva telefonom, ako ne i susreta u domu ili na ulici sa nekom dragom osobom.
Zato, otvorite te bombonjere, otvorite aplikacije, okrenite brojeve ili još bolje – otiđite starijima i dragima na Bajram, zagrlite ih (znam, korona je još prisutna, slažem se da treba biti oprezan) i od srca im čestitajte.
A BSMO iz prve rečenice? Bajram Šerif Mubarek Olsun ili, kako bi se narodski reklo: Bajram barećola, dobri ljudi!