Kada su ljudi krenuli sa prvim naseobinama, obično su to pravili u dolini neke rijeke. Većina svjetskih metropola je izgrađena na obalama rijeka. Kao što je i naše Sarajevo građeno oko rijeke Miljacke. Nastaje od Paljanske i Mokranjske Miljacke, koje se spajaju u jednu negdje oko Dovlića i već oko Kozje ćuprije postaje rijeka, koja će nekoliko stotina metara dalje zaroniti u grad i postati ono kakvu je već godinama, desetljećima i stoljećima pamtimo.
Rijetko koji grad na svijetu ima jednu tako plitku, veoma često i prljavu rijeku, a u toliko pjesama opjevanu. Jer je dio našeg grada, naše historije. Znamo svaki most na toj rijeci, svaki ima neku svoju priču ili svoju specifičnu historiju. O Miljacki su pjevali Halid Bešlić, Hari i Žera, Zehra Bajraktarević, a Tin Ujević je objavio zbirku pjesama pod naslovom Most na Miljacki. U neposrednoj blizini Gavrilo Princip je pucao na Franza Ferdinanda. Imamo istoimeno naselje, radio-stanicu, pa čak i zatvor u centru grada se zove Miljacka. Nekada smo imali i kupalište na Miljacki, a kroz historiju grada na njoj su se nalazili i mlinovi i gostionice.
Pamtili smo je i po poplavama koje su čak znale i oštetiti ili odnijeti neki dotrajali most. Oko nje su sagrađena šetališta, staze, i tek dok pratimo tok Miljacke i njene prirodne slapove, shvatimo da se prema starom gradu stalno penjemo malo uzbrdo, a u obrnutom pravcu malo nizbrdo. I tako od prve brane kod Vijećnice do posljednjeg mosta u gradu tamo negdje između Otoke i Alipašinog polja, pratimo tok naše rijeke, koja tu skreće, prelazimo je pješice, automobilom ili tramvajem i naša briga, naše pjesme, naš ponekad i ponos nestaje u šipražju i odlazi sasvim drugim putem do svog kraja u rijeci Bosni.
Ta naša rijeka od izvora do ušća je duga samo 39,5 kilometara, a od toga kroz Sarajevo protiče svega nekoliko kilometara – ili nekih 12-13 tramvajskih stanica. Malo, zar ne? A opet dovoljno da je svakodnevno na neki način spomenemo.
I spominjemo je. Sve dok nestane iz našeg vidokruga. Tog momenta brzo zaboravimo na nju. Gotovo sam siguran da dobar dio Sarajlija uopšte ne zna kuda ide Miljacka dalje od Otoke i gdje uvire u rijeku Bosnu. Jer taj tok nam nije vidljiv, nije lijep kao onaj prije njega i kao da je nevažno kad izađe iz grada, gdje je i otišla.
Vrlo brzo zaboravljamo
Kao što zaboravimo na Miljacku, tako zaboravimo i sve ostalo. Da li je ta naša (kratka) rijeka uticala i na naše pamćenje, da li se prema svemu odnosimo kao i prema Miljacki, to ne znam. Znam samo da vrlo brzo zaboravljamo. Da li je za to kriva rijeka ili previše informacija sa kojima smo svakodnevno bombardovani, ni to ne znam. A što je najgore pod svega, vrlo brzo zaboravljamo i ljude koji su na neki način doprinijeli tome da naše Sarajevo bude upravo ono što jeste. Svjestan sam da ne mogu svi makar malo značajniji ljudi imati svoju ulicu, svoj trg ili nešto drugo sa njihovim imenom. Ne mogu svi imati ni mural. Jer logično je da je to rezervisano za one najpoznatije, najveće.
A opet, možda postoji neki način da te ljude ne zaboravimo. Jer stotine dobrih ljudi su stvarali imidž ovog grada, uticali na njegov razvoj, kulturu, na njegovu ljepotu nevidljivu oku, ali veoma osjetljivu u duši.
I kao što je Austro-Ugarska napravila divno šetalište sa drvećem na obje strane, nazvano po Benjaminu Kalayu, tadašnjem upravitelju Bosne i Hercegovine, i koje je mijenjalo ime pa bilo čak jedno vrijeme i Mussolinijevo šetalište, pa je dobilo ime po 28. američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu, pa je bilo Omladinsko šetalište, da bi se 1993. godine opet vratilo starom nazivu Wilsonovo… tih 480 stabala krase ulicu, prave divnu hladovinu u vrućim ljetnim mjesecima i sigurno su dio pluća našega grada.
Da ne govorim o Ilidžanskoj aleji, sagrađenoj još 1.888 godine, dugoj gotovo tri kilometra koju je prvobitno krasilo 760 stabala kestena i platana, starih preko stotinu godina.
Na taj način su naši preci ostavili nama dva divna šetališta.
Aleja zaslužnih Sarajlija
Zar i mi ne možemo naći neko mjesto, pa makar to bilo i duž tramvajske pruge koje se upravo rekonstruiše, ili na nekom drugom šetalištu i zasaditi stotine stabala u čast naših Sarajlija koji nisu bili tako veliki da imaju svoju ulicu, ali su bili tako značajni da makar imaju svoje drvo, u čijem će podnožju stajati mala tabla sa imenom neke naše sugrađanke ili sugrađanina – da ih ne zaboravimo, da i buduće generacije jednog dana pitaju roditelje koje je bio taj čovjek ili žena. Ako već imamo aleju velikana na sarajevskom groblju, zar ne možemo imati i aleju Sarajlija – ne po mjestu rođenja, nego po doprinosu našem gradu. Siguran sam da bi pored sjećanja na te ljude, mogla biti i solidna turistička atrakcija. Eto, drage naše vlasti, razmislite i o tome.
Pokušavam zamisliti tu aleju na kojoj će biti imena i kratak opis života Slobodana Kovačevića i Đorđa Kisića iz Indexa, Fadila Toskića, Gorana Ipeta Ivandića, Dražena Ričla, Zorana Bečića, Dragana Jovičića, Žana Marolta, Envera Enke Mehmedbašića, Vlastimira Mijovića, Josipa Katalinskog, Josipa Bukala, Sabita Hadžića, Memnuna Idžakovića, Seada Gološa, Ivana Štrausa, Jadranke Stojaković, Benjamina Filipovića, Željka Ružičića, Ede Mulahalilovića, Selvera Brdarića, Segmedine Srne… Ovo su samo neka imena koja su mi pala na pamet. Ima ih još stotine siguran sam. A svojim životom su ostavili trajan pečat u našem gradu.
I zamislite jednog dana njihovu djecu ili unuke, kako će sa ponosom gledati u natpis i drvo sa imenom njihovog djeda, nane ili bake? A i mi ćemo pokazati da vodimo više računa o ljudima, nego što vodimo o našoj rijeci.
Vjerujem da bi i to pomoglo da postanemo još bolji ljudi i da se jednog dana borimo da i mi imamo svoje drvo – kojim će se neko ponositi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.