Kao dječak i mladić “otrovan” olovnim slogom, potom kao odrastao čovjek “u novinarstvu” dobra karikatura u novini podsjećala me je na kuću sa velikim prozorima. A kuće bez prozora nisu čemu, zar ne?
Karikatura me je svojom sugestivnošću komprimiranog izraza i mentalnim vidikom vraćala na staru misao: “Pišite tako da riječima bude tijesno, a mislima široko”. Ona je ilustrirani aforizam duha.
Anticipacija Putina
U danima dok je za ovogodišnje “Ljeto na Sani” pripremana izložba umjetničkih slika i političke karikature Benjamina Mehmedbegovića, a Vladimir Putin već skoro četiri mjeseca marljivo uništava Ukrajinu, Benjamin mi šalje jednu od svojih političkih karikatura staru 22 godine. To je vrijeme kada u Ruskoj Federaciji Jeljcin posljednjeg dana 1999. godine podnosi ostavku i za privremenog predsjednika imenuje Putina. Rat u Čečeniji započet 1994. uveliko traje, a Putin već ima reputaciju ozloglašenog borca za ruske interese u Čečeniji. Ubjedljivo radikalniji od Jeljcina, Vladimir Putin se surovo obračunava sa čečenskim vođama ne štedeći pritom ni civile. No, Čečenija je, ako je moguće porediti zlo, “mila majka” sa onim šta Putin danas radi u Ukrajini. Na Benjaminovoj karikaturi iz 2000. godine on kroz likove Borisa Jeljcina i Vladimira Putina i ime glavnog grada Čečenije provokativno obrađuje lekciju uz bosanske gramatike o komparaciji pridjeva pri čemu je vlastitu imenicu Grozni označio kao naš pridjev u pozitivu, prvom obliku poređenja, komparativ “grozniji” dodijelio je Jeljcinu, a superlativ “najgrozniji” Putinu.
“Da li sam karikaturom od prije 22 godine tokom ruske invazije na glavni grad Čečenije, Grozni, predvidio kakav će na kraju ispasti Putin u očima civiliziranog svijeta”, pita se Muhamedbegović.
Ako je tada Benjaminova karikatura možda bila na razini duhovite ilustracije, danas u vrijeme dok Putin ubija život u susjednoj državi ona ima daleko viši level društvene, političke i moralne kritike i u svom izobličenju i “pretjerivanju” što je esencija karikature, predstavlja jasnu sliku poruge svijeta diktatoru. Proročanska anticipacija karikaturiste ili obična igra riječima zbog dvosmislenog značenja vlastite imenice “Grozni” na našem jeziku, kao opisnog pridjeva? Svejedno, Benjamin se može barem “među rajom” hvaliti vidovnjačkim sposobnostima Aleksandra Shepsa ili Pavela Globe.
Univerzalna poruka
Šalu na stranu, karikatura općenito, sa nekoliko poteza umjetnika dokumentira kritiku političkih i socijalnih prilika u društvu i uz to zabavlja čitaoce, šaljući univerzalnu poruku. Karikatura kroz povijest ljudskog roda od obrednih maski i idola Egipta, Grčke i Rima, margina iluminiranih rukopisa Srednjeg vijeka, renesansnih majstora Duerera, Breugela i Boscha, preko Touluse-Lautreca, Jamesa Gillraya, Honorea Daumiera, Georga Grossa, Louisa Raemaekersa, Thomasa Nasta ili na ovim prostorima čuvenih Pjera Križanića, Zuke Džumhura, Alije Hafizovića, Otta Reisingera, Ice Voljevice, Predraga Koraksića, Dušana Petričića, Envera Mehmedbašića, Đoke Ninkovića, Bože Stefanovića, Hasana Fazlića… pokazuje svoju nevjerovatnu moć da ismijava, inspirira, podstiče i podstrekava na promjene.
Pišući ovaj blog o nedostatku respekta prema političkoj karikaturi u zemlji koja je “sama po sebi” jedna trivijalna karikatura od države u gotovo svim segmentima, a ponajviše u politici domaćih lidera koji su da ironija bude veća, najveća i latentna prijetnja opstanku Bosne i Hercegovine, pada mi na pamet izjava bosanskohercegovačkog i jugoslovenskog maestra karikature Hasana Fazlića koja parafrazirana glasi: mi smo pravili karikature o državi, a političari su pravili karikaturu od države.
U “karikaturi od države”, kao neiscrpnoj temi aktuelnih zbivanja, karikatura gubi svoju bitku. Ili ju je već izgubila. Za nijansu je bolje “kod susjeda”, ali i oni se žale, mada se u zagrebačkom Večernjem listu ili beogradskim Blicu, Danasu ili Politici i danas možete mentalno razgibavati uz ilustriranu satiru.
Važniji su oglasi od karikatura
Iz ugla ondašnjeg jugoslovenskog čitaoca činilo se kako je čak i politička karikatura imala svoju (barem prividnu) renesansu u jednom “autokratskom” režimu Titove države. Doduše, bile su zabranjene karikature sa likovima aktuelnih funkcionera “esferjota”, ne daj Bože da se neko poželio karikaturom našaliti na račun Broza (uostalom, koji bi to list Socijalističkog saveza radnog naroda smio objaviti), ali su se mogle “pažljivo” kritikovati “pojave u društvu” i napadati npr. rukovodioci socijalističkih preduzeća, šefovi trgovina, čak i ministri, sa ne baš slabašnom šansom da “zaglavite u haps”.
Danas, u demokratiji možete karikirati koga god hoćete bez straha od “kapezea” i kritikom lidera i njihove poltronerije kreirati javno mnijenje, ali prostora za karikaturu je sve manje.
Bosanskohercegovački printani mediji koji su vjerovatno bespovratno izgubili bitku na tržištu odavno su zanemarili političku karikaturu kao formu novinarskog izraza, čak i u onom pejorativnom značenju da “začepi rupu u novinama”, kako je volio reći doajen karikature Hasan Fazlić. Više je razloga za to: novine više niko ne kupuje, a i da nije tako na sceni je umjesto “čiste” političke, klijentelistička odnosno ekonomska cenzura lobija koju su javni ili tajni medijski ktitori. Drugim riječima, vlasnicima novina, a onda i urednicima je važnije da objave javni poziv za izbor direktora “Autocesta” nego dobru političku karikaturu.
Digitalna imperija photoshopa
Ako karikatura definitivno “gubi tlo” u printanim medijima, šta je sa digitalnim? Svojevremeno je, ima tome i skoro 10 godina, Đoko Ninković predlagao da se pokrene web portal majstora karikature, no čini se da je ostalo na njegovim riječima, koje “niko nije čuo”. I prije toga, na velikoj izložbi političke karikature u Sarajevu 2008. godine “Ogledalo – BiH i Evropa” u organizaciji Ambasade Njemačke i Goethe instituta kada je među domaćim imenima poput Mirze Ibrahimpašića, Filipa Andronika, Hasana Fazlića, Alije Hafizovića, Đoke Ninkovića, Benjamina Muhamedbegovića, Darka Samardžića, Gorana Dujkovića, Ante Ivankovića i Bože Stefanovića izlagao i čuveni nizozemsko-njemački karikaturist Fritz Behrendt razgovarano je o formiranju udruženja karikaturista Bosne i Hercegovine. Čini se da je to bila samo spontanost bez krajnjeg cilja.
U imperijalnoj invaziji digitalne tehnologije na sve pore društva karikatura kao likovna novinarska forma, a pogotovo politička karikatura kojoj ovdašnji političari predstavljaju izdašno vrelo za rad, nekako se zagubila kada je možda najpotrebnija da deformira izobličene aktere političke scene i prikaže njihove anomalije. Doduše, gotovo da bih se složio kako najbolje autokarikature prave upravo bh. političari. No, došlo je vrijeme, treba biti bešćutno realan, kada je photoshopirana fotografija u digitalnoj transformaciji gotovo “poklopila” karikaturu.
Hoće li politička karikatura i karikatura kao novinarski medij u karikaturi od države, današnjoj Bosni i Hercegovini, preživjeti ili će potpisati abdikaciju, možda i nije pitanje na koje čekamo odgovor. Jer on se, nažalost, nazire. U državi u kojoj su svi smiješni karikatura doživljava tragediju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.