S pravom su Tuzla i Tuzlaci u centru grada, na korzu, postavili spomenike svojim velikanima, piscu Mehmedu Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću. Ali su se Tuzlaci, pa i mnogi drugi Bošnjaci i Bosanci mnogo ogriješili o jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika Derviša Sušića, tog neopravdano zaboravljenog pisca tragične bosanske sudbine.
Njegovog spomenika ne samo da nema na tuzlanskom korzu, nego ga nema ni u cijeloj Tuzli. Tek na dalekoj periferiji u Ši Selu postoji Ulica braće Hasana i Derviša Sušića koja otprilike – ne vodi nigdje.
Usamljene glasove onih koji smatraju da je takvo stanje neodrživo, nažalost, zasad nema ko da čuje. Dugogodišnju orkestriranu šutnju, zapravo, diktiraju politički i vjerski krugovi bliski onima koji stoluju u Sarajevu. A oni kao jedini “argument” kako Derviš nije veliki bosanski pisac kao papagaji ponavljaju: “On je bio partizan!”
Predvodnik liste ‘odbačenih’
Ovaj književnik, rođen u Vlasenici 1925. godine, po kome je ipak nazvana tuzlanska gradska biblioteka, zaslužio je mnogo, mnogo više, što je prepoznao i pisac Jasmin Agić, uvrstivši Sušića u svoju opominjuću knjigu Historija odbačenih, te pišući za Al Jazeeru rijetko nadahnut tekst o velikom Dervišu.
“Da je živio u Francuskoj, Sušić bi bio nacionalna kulturna ikona, jer stvoriti tako monumentalan opus, a ne biti ‘obožavan’ za kulturni svijet Zapada nezamisliv je fenomen. Samo u Bosni, toj zemlji satkanoj od prokletstva i zavisti, moguće je da se promoviše mržnja prema istinskom geniju pisane riječi kao da takvih pisaca imamo napretek, makar svi dobro znali da takvog kakav je Sušić Bosna porađa jednom u pola stoljeća”, zapisao je Agić u tekstu Derviš Sušić: Genij koga se Bosna olako odrekla.
Uz Mešu Selimovića, Hasana Kikića, Maka Dizdara, Skendera Kulenovića i mnoge druge takođe manje ili više “odbačene” bosanskohercegovačke velikane pisane riječi, ime Derviša Sušića ne samo da sasvim lijepo pristaje nego i prosto nagoni na razmišljanje o tome zašto i kome u nezavisnoj Bosni i Hercegovini danas smeta autor 11 prvoklasnih romana i 14 drama čija je osnovna tema u suštini uvijek ista: tragična historija jedne prelijepe zemlje i njenih ljudi od Srednjeg vijeka do njenih jugoslovenskih dana.
Kao iracionalne i nedvosmislene razloge zbog kojih se Sušićevo ime spominje sa mnogo ostrašćene mržnje, Agić navodi piščevu komunističku političku opredijeljenost i odanost vrijednostima antifašizma “zbog kojih se njegovo djelo sistemski marginalizira, a njegova ličnost dosljedno demonizira”.
Ovome se i nema šta dodati osim debelom linijom podvući kako činjenica da kolonu odbačenih i zaboravljenih velikana predvodi upravo Derviš Sušić nikako nije slučajna.
Sporni dodatak o Taletu
Kako se dogodilo da se jedan istinski revolucionar i antifašista, zašto ne reći i komunista i marksista, još za života nađe na stubu srama, odgovor je dat već u samom pitanju. Baš zato što je Derviš bio sve to i mnogo više od toga. Mnogo više od politikanata i “taktičara” pritajenih u zavjetrini ratnih, ali i mirnodopskih vihorova koji vazda pušu na brdovitom Balkanu, a posebno u Bosni gdje se nacionalni i vjerski osjećaji znaju ispreplesti do te mjere da se ponekad svedu na skoro istovjetna značenja.
Mogao je Sušić izbjeći najčešću sudbinu junaka svojih djela i poslije sloma Jugoslavije i pada “komunizma” da nije ostavio krupan pisani trag, bilješke u povodu svog romana Tale, kasnije ekranizovanog i prikazanog na Televiziji Sarajevo u osam epizoda pod rediteljskom palicom Sulejmana Kupusovića i maestralnom igrom Miralema Zupčevića.
Ne, nije bila sporna sudbina po mnogo čemu nenadmašnog Taleta nego piščeve bilješke koje je objavio povodom objavljivanja tog romana pod naslovom Parergon. Taj će se “dodatak” do dana današnjeg ispriječiti kao ideološki pretekst bilo kakvom ozbiljnijem razmatranju Sušićevog ukupnog djela koje bi moralo biti proučavano ne samo kao nemjerljiva književna vrijednost nego i kao filozofska hrestomatija bosanskog načina života.
Jer, čitav Sušićev bogati romansijerski ili dramski književni opus, Ja, Danilo ili Hodža strah, Pobune i Uhode, Nevakat, Veliki vezir i Posljednja ljubav Hasana Kaimije ili Teferič, Tale i Parergon, poredani po sjećanju, ispisuje Bosnu, kako je to davno Enes Duraković zapisao “ne mitomanski, nego u maglinama prohujalog, otkrivajući sve ono što nas čini ovakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno – svejedno”.
Važnije od velikog Derviša i njegovog Taleta dežurnim kritičarima još za Sušićevog vakta, a naročito dok su se još za vrijeme opsade Sarajeva devedesetih ubrzano uklanjale table s imenima najpoznatijih partizana, komunista i antifašista, a njihova mjesta zauzimali razni Busuladžići i drugi kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata, zasmetao je taj njegov dodatak ili na grčkom parergon. Zbog toga što je na beskompromisan način, a Sušić nije ni znao drukčije, progovorio o sramnoj kolaboraciji bosanskih muslimana iz tadašnjeg starješinstva Islamske zajednice, ne libeći se da imenuje neke od potpisnika El-Hidajine i poznate Sarajevske deklaracije kao bliske saradnike Ante Pavelića i tzv. Nezavisne država Hrvatske kojoj je pripojena i Bosna i Hercegovina, ali i njemačkog Trećeg Reicha i Adolfa Hitlera.
Mnogi muslimanski intelektualci mu takvo “bezbožništvo” nikad nisu oprostili.
“Sušića moderni bošnjački nacionalizam mrzi zato što je pisac ‘zloglasnog’ Parergona, knjige u kojoj je dokumentovano, nepristrano i bespoštedno pisao o Bošnjacima koji su bili kolaboratori nacizma tokom Drugog svjetskog rata”, zaključiće Agić uz konstataciju kako je Sušićeva književnost danas “svedena na prisutnost nekoliko naslova u školskoj lektiri, a njegov raznoliki i društveno korisni kulturni rad u socijalističkoj Bosni i Hercegovini okarakterisan je kao provođenje tvrdog boljševizma”.
‘Brevijar komunističke mržnje’
Ovu sasvim preciznu opservaciju najbolje oslikavaju mišljenja poput sarajevskog književnika Džemaludina Latića koji godinama ponavlja kako je Derviš Sušić napisao “brevijar komunističke mržnje prema islamskim učenjacima” pod naslovom Parergon.
U svom uratku Derviš Sušić (1925-1990) i ostali naši parego(v)naši: Mali obračun sa velikim nacionalnim kompleksom inferiornosti, Latić se sa Sušićem obračunava takvim vokabularom na kojem bi mu pozavidio i najpoznatiji radikal s ovih prostora Vojislav Šešelj.
Za Latića i njegove sličnomišljenike, Parergon je tek običan pamflet uz tvrdnju kako je svaka kritička riječ o njemu u službenom novogovoru socijalističkog društva značila “svrstavanje na stranu nacizma”.
Napisaće Latić i ovo: “Danas govoriti o tome djelu znači da te ipak neotitoističke snage podmuklo svrstaju u fašiste, a onda kada osvoje vlast i u potpunosti ovladaju društvenim i političkim životom, ponovo će samo oni govoriti citirajući djela Derviša Sušića, samo oni će suditi i presuđivati, komentarisati, upozoravati, okrivljavati…; tada će stradati svaki islamski učenjak, bošnjačke mase će aplaudirati njihovim ‘humanim’ katilima, a Srbi i Hrvati će nam se svima hinjski podsmijavati tapšući nas po ramenu”.
Ustvrdiće on i kako bošnjačka nacionalna politika ide u tome smjeru još od 2001. kada je “bošnjački lider i ‘mladi Musliman’, rahm. Alija Izetbegović, iz dosad nerazjašnjenih razloga (?!), predao nacionalni politički pokret, Stranku demokratske akcije, ilegalnoj Komunističkoj partiji”.
Tvrdiće i kako je islamska El-Hidajina deklaracija iz 1941. godine prvi javni protest protiv Trećeg Reicha na evropskom tlu, kako po zlu čuvena 13. SS divizija, poznatija pod imenom “Handžar” navodno nije činila ratne zločine po istočnoj Bosni, kako je Sušić Parergon napisao direktno po nalogu Tita i Partije kako bi se gradila fama o kolektivnoj odgovornosti muslimanskog naroda u Bosni… Pisaće još svašta i iznova dokazivati kako su istine vrlo rastezljive kategorije, a sve u zavisnosti kome i kada odgovaraju.
Edin Zubčević će zbog toga reći kako je nevjerovatna, ali realna strast kojom se naprimjer u Sarajevu brane različiti istorijski likovi zapamćeni kao saradnici okupatora.
“Uvijek se nađe neko ko će svim srcem relativizirati činjenicu da je neko bio ustaša, NDH diplomata, da je neko bio pripadnik SS-a. Da je bio pripadnik jedinice koja je činila stravične ratne zločine nad civilnim stanovništvom, nad svojim narodom. I uvijek ima bar jedno ALI spremno da sve činjenice stavi u poželjan kontekst”, konstatuje Zubčević.
Međutim, ti silni pokušaji revizije historije o kojima se kod Latića i njemu sličnih radi, počeće da blijede kako vrijeme odmiče i kako će se tek pokazati, jer će nove generacije Bošnjaka i ne samo Bošnjaka upravo iz Sušićevog djela crpiti i nacionalnu i svaku drugu snagu svoje samobitnosti i opstajanja u smutnim vremenima kakvo je i ovo u kome živimo.
Ko je uistinu bio Derviš Sušić
O svom stvaralaštvu i životu ovaj plodni pisac je ostavio brojne tragove. U pogovoru romana Hodža strah napisao je i ovo: “Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen. Književno – Tuzli. U to sam siguran”.
Ko je uistinu bio Derviš Sušić, osim u službenim biografijama, ispisao je sam pisac:
“Rođen sam u Vlasenici 3. juna 1925. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba.
Majka – domaćica, znala pričati ljepše nego što ja danas umijem pisati.
Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika. Neke od njih su mi dugo izgledale nevjerovatne. U majčinim kazivanjima tekle su kao veličanstvene legende. Međutim, za većinu tih neobičnih podataka uvjerio sam se posljednjih godina da su tačni. Što tih i takvih istorijskih gibanja nabijenih faktografijom nema danas u zvaničnoj nastavi istorije, nisu krivi oni koji su pamtili i kazivali kako su znali, nego oni koji su zaboravili na obavezu da i njih istraže, utvrde i sroče u žitnice naših saznavanja sebe u dugom protoku vremena.
U ovakvim slučajevima indolencije ili ignorancije beskrajna ironija istorije bila je pomalo nečovječna prema povijesnim temeljima našeg zajedništva. Bilo kako bilo, knjige u kući i pričanja s majčinih usana od malena su me uputili da čitanjem, a kasnije i pisanim pričanjem počnem ne samo gledati na život i misliti o njemu i u njemu, nego na taj način i živjeti.
Od djetinjstva dakle, bačen u carstvo pripovjedanja kao zaljubljen slušalac, pa čitalac, usudio sam se kasnije i sam da pišem. A život mi se pobrinuo za životopis mimo svakog uhodanog pravila”.
Dobri čovjek Bosne
Derviš je umro 1990. i sahranjen u Sarajevu. Dvije godine kasnije objavljena je njegova posljednja knjiga Nedokučivo i počeo je još jedan rat u Bosni.
Jest, bio je i meraklija koji se znao opustiti i uživati sa sazlijama u dugim povečernjim akšamlucima. Bio je blage naravi, popustljiv pred nametljivcima, sposoban slušati I, kako bi to rekao Tarik Džihan sa TNT portala – dobri čovjek Bosne.
U Domu književnosti u Tuzli je izložena stalna postavka posvećena Dervišu Sušiću.
Za manje od tri godine biće 100. godišnjica rođenja velikog pisca čiji bi spomenik postao još jedan od simbola Tuzle. Ili, kako bi to malo ljepše rekao inženjer rudarstva Nedžad Berbić: “Da se odluke donose na osnovu vrijednosnih kriterija odnos prema Dervišu Sušiću bi bio onakav kakav ovaj pisac zaslužuje i odavno bi pravio društvo Meši i Ismetu na Korzu”.
Vremena još ima, a i sasvim dovoljno mjesta pored Meše i Ismeta. Eto prilike da ga se otrgne od zaborava i postavi tamo gdje i pripada: u društvo sa Mešom i Ismetom.