Još uvijek nisu do kraja jasne okolnosti pod kojima se moj djed Sulejmen odmetnuo u partizane. Znamo samo da je bila rana jesen ’41 i da je, po svemu sudeći, djed kao pragmatičan seljak bez gotovo ikakvog imetka čekao da pozavršava sve seoske poslove na zemlji, pa se tek onda priključio vojsci koja je u vrijeme njegovog pristupanja bila malobrojna i bez ikakvog oružja. Kada je godinama kasnije opisivao trnoviti put koji je prešao od Koraja do sela Lopare, smještenog u dubokoj majevičkoj šumi, govorio je kako najviše pamti šareno lišće drveća i cvrkut ptica kojima nije znao imena. Ostalog se nije sjećao ili nije želio sjećati, jer je u poslijeratnim godinama, uglavnom dok je bio pomalo pripit, o slavnoj partizanskoj epopeji govorio rijetko, a i kada je govorio njegov glas je bio obojen nekim jedva vidljivim tonom ironije.
Dok je odlazio u partizane moj djed Sulejmen nije znao ni šta je to rat, ni šta su to fašizam i antifašizam, a za druga Tita nije čuo sve do sredine naredne, dakle 1942. godine. U partizane se odmetnuo više iz potrebe da učini nešto i tjeran nekim mladalačkim avanturizmom. Sa četnicima, iz objektivnih razloga, nije mogao; NDH mu je bila nekako odbojna i strana. Gnušao se ustaške lažne moći i arogancije ljudi koji su se mijenjali iz korijena čim bi obukli crnu paradnu uniformu. Svjetska revolucija i sužanjstvo proletarijata njemu nisu značili ništa, jer o tim stvarima moj djed Sulejmen nije imao čak ni elementarnu predstavu. Sviđalo mu se, takva je priča došla do mene, to što im niko u kraju nije davao nikakvu šansu i to što je moja nena Zineta dva mjeseca ranije, dakle već krajem jula ’41, postala partizanski jatak. Kada danas pokušavam dati neki pripovjedni smisao životu mog djeda sve sam više ubijeđen da se djed Sulejmen odmetnuo u partizane ne zato što je volio druga Tita nego zato što je bio zaljubljen u drugaricu Zinetu.
Nije sasvim jasno ni kakva su razmišljanja bila djeda Sulejmena, jer je odmah nakon pridruživanju partizanima bio poslat duboko na Majevicu, a onda je, kako se rat rasplamsavao, jezdio Bosnom uzduž i poprijeko ne imajući priliku iskazati svoju ljubav. Ta bi njegova strast vjerovatno ostala neostvarena da se u tim putešestvijama nije povjerio Ajetu, rođenom bratu žene u koju je bio zaljubljen, a koji je, samo njemu znanim načinom, uspio obavijestiti sestru o saznanjima koja bi mogla biti važna za njen život. Po kasnijim pričama, za srećan brak moga djeda Sulejmena mnogo više su zaslužni njegov šura i njegove dvije sestre Hatidža i Magbula, koje su se odmah nakon što su bile obaviještene o ljubavnim jadima brata pridružile NOB-u i zajedno sa budućom snahom Zinetom jatakovale za partizane i Narodnooslobodilački pokret. Neki će reći da bi jednim okom posmatrale svoju buduću snahu, a drugim da bi pomagale antifašističku borbu, ali to su već stvari koje nadilaze moja znanja, pa o njima neću ni pisati.
Dva je puta djed vidio druga Tita
Kada je pričao o ratu djed je to uvijek radio sa određenom dozom ozbiljnosti, ne zato što je želio preuveličati svoju ulogu u zbivanjima nego zato što se, objektivno sagledavajući stvari, dosta napatio za četiri godine ratovanja. Preživio je trbušni tifus i još neku nejasnu bolest, izgubio pola svoje tjelesne težine, ogrubio je i posjedio. Da li je zavolio komunizam nije nikada javno govorio, ali ako je u rat otišao iz ljubavi prema ženi iz njega se vratio zaluđen jednim čovjekom. Djed Sulejmen je govorio samo i isključivo kada je bio malo pripit, znači u jesen i zimu kada je bilo mehke rakije šljivovice i tada je s puno žara pričao kako je u ratu dva puta imao priliku slušati Tita. Sada, da li je stvarno on slušao dva puta Tita uživo, ili je možda te govore pročitao u nekom ratnom propagandnom materijalu pa poslije u svojoj glavi izmislio ta dva susreta ostaje nepoznanica, jer djed nikada nije bio u stanju detaljno opisati situacije u kojima je došlo do tih susreta, šta je drug Tito govorio tačno i kako je izgledao. Djed je uvijek ponavljao da je drug Tito oba puta nosio šubaru na glavi i taj je detalj tako nepokolebljivo ponavljao da mnogi vjeruju da ga je takvog možda i vidio nekada u ratu, a sve ostalo onda izmaštao kao odan i dosljedan komunista.
U poslijeratnu obnovu zemlje moj se djed Sulejmen uključio s uvjerenjem da izgrađuje jedan sasvim novi svijet, takav u kojem više neće biti nepravde, siromaštva i razlika među ljudima. Radio je u njivama s jednakim žarom kao i u propagandi, a ispisivanje parola i rasturanje informativnog materijala ostavili su dubok trag na njegovim političkim uvjerenjima. Bio je za bratstvo i jedinstvo, bio je za diktaturu proleterijata, bio je za druga Tita i Komunističku partiju. Djed je, sjećaju se to mnogi, a i sam je o tome govorio tih prvih poslijeratnih godina, bio aktivan na mnogim poljima i pored toga srećan čovjek.
Oženio se djevojkom koju je volio, radio je stvari za koje je vjerovao da su ispravne. Kako god, bio je ubijeđen da je pred njim i cijelim pokoljenjem otvorena staza koja će cijelu zemlju odvesti u prosperitet i blagostanje. Pitanjima nacionalizacije nije se mnogo bavio i nisu ga se mnogo doticala, jer djed Sulejmen je i prije rata posjedovao malo zemlje i nikada nije bio pristalica poljoprivrednog zanimanja. U godinama obnove uvidio je da mnogo bolje rezultate može dati na intelektualnim poljima pa je čitao, mahom, sve što mu je došlo pod ruku, a to sve bili su isključivo beogradska Borba i sarajevsko Oslobođenje.
Nikada nije okrenuo leđa Titu
Dugačka sala bila je zadimljena, a atmosfera je bila bremenita strahom i strepnjom. Čekalo se da se drugovi izjasne ponaosob i zauzmu stranu. Većina je sjedila pognute glave, prozori su bili poluotvoreni i čuli su se samo teški uzdasi sve dok moj djed Sulejmen nije ustao i jasno, glasno i nedvosmisleno uzviknuo: „Ja sam uz druga Tita“. E sada, da se moj djed Sulejmen zaista izjasnio „za druga Tita“ povodom rezolucije Informbiroa to je istina, ali zgrada sa prostorijom koja je opisana rečenicu iznad u selu je izgrađena tek polovinom 70-tih godina prošlog vijeka, dakle skoro 20 godina nakon što se opisani događaj desio.
Zašto se taj historijski sastanak pamtio baš na taj način nije ni meni najjasnije, ali najvjerovatnije da je sliku istinskog događaja izmijenila crnotalasna imaginacija, pa mi mlađi, koji smo još i danas, kada je sagledavanje historije u pitanju, pod velikim utjecajem Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva ili Bate Čengića volimo zamišljati prizore bremenite šutljivom napetošću. Istina je bila, sasvim sam siguran, mnogo drugačija i taj se sastanak odigrao ili u nekoj prenapučenoj kući gdje se galamilo, psovalo, vrijeđalo i prijetilo, ili negdje na nekoj ledini gdje je nekolicina članova KP-a donijelo odluku, a da ni sami ne znaju na koji način. Istina je, od svega rečenog, autentična i potvrđena iz nekoliko različitih izvora da je moj djed Sulejmen u jednom trenutku izgovorio rečenicu „Ja sam za druga Tita“, a o svemu ostalom bi se dalo diskutovati; o tonu, o odlučnosti, čak i o njegovoj ubijeđenosti u ono što je činio.
Tu djedovu hrabrost drug Tito nikada nije zaboravio, baš kao što djed nikada nije okrenuo leđa Titu i njegovim državničkim vizijama. Kada se partija obračunavala sa Đilasom djed je za Crnogorca, kako ga je s nipodaštavanjem nazivao, samo rekao: „Okrenuo se od Tita“; kada je uklanjan Leka Ranković djed je samo kratko prokomentarisao: „Pobunio se protiv Tita“; kada se partija obračunavala sa MASPOK-om i hrvatskim proljećem ustvrdio je kako su „pokušali srušiti Tita“. I imao je djed razloga biti odan, jer Tito se pobrinuo da svih njegovih sedam sinova dobije, prvo, mjesto u tuzlanskom đačkom domu, a onda, koji je htio, smještaj u studentskim domovima u Zagrebu i Beogradu. Istine radi, moramo reći i da su moj otac i njegova braća bili uzorni đaci i vrhunski studenti i da su nakon školovanja svoja znanja nesebično stavljali na raspolaganja ideji samoupravnog socijalizma.
Komunističko naukovanje
Djed je samo jednom u životu plakao, tog kobnog 4. maja 1980. godine, kada nas je kao siročad, što su riječi moga djeda, same ostavio drug Tito. On je iskreno tugovao nikada se ne mireći sa bolnim gubitkom, a kada su deset godina kasnije počeli procesi koji će dokrajčiti komunizam i srušiti Jugoslaviju djed je bio iskreno ožalošćen. Svojim sinovima je, koji su voljeli nadugo i uz puno podsmijeha opisivati domete jugoslovenskog socijalizma, samo govorio: „Vidjećete vi“, što trojica od njih nisu doživjela. Njima, ubijenim u posljednjem ratu, postjugoslovenska stvarnost je izmakla i djed je znao govoriti da su bar pošteđeni poslijeratne bijede i poniženja. Moj otac i njegova tri preostala brata s godinama, kako se demokratija razvijala u našoj zemlji, mijenjali su svoje stavove pa ako su 80-tih godina prošlog vijeka bili ogorčeni i ljuti na Titov komunizam sada su postajali sve veći poštovaoci njegovog lika i djela.
Ali, o njima, o ocu posebno, pisaću nekom drugom prilikom, sada bih da zabilježim još nekoliko detalja iz života moga djeda Sulejmena. Bez supruge, one zbog koje je i otišao u rat, ostao je u istoj godini kada je umro i drug Tito, pa su mnogi vjerovali da se sudbina gorko ogriješila o tog dobrodušnog čovjeka. U poslijeratnoj dejtonskoj državi držao se pomalo po strani, kako bi rekao svijet. Nije ulazio u rasprave, nije učestvovao u političkom životu.
Stavove nikada nije promijenio i ostao je deklarirani ateista kao što je to bio cijeloga života. Živio je skromno, povučeno, u nekom svom svijetu, ljut na bivše drugove koji su dozvolili da se uništi njegova zemlja, kako je govorio. Jedina su mu radost bila moje posjete i tada bi držao stroge i jasno strukturirane časove iz političke historije.
Ne znam, ali mora da je zamišljao da je naša kuća u Koraju Politička škola u Kumrovcu, on predavač postavljen voljom Centralnog komiteta, a ja mladi i perspektivni partijski kadrovik. Pričao je o sedam sekretara SKOJ-a, o neprijateljskim ofanzivama, o zasjedanjima AVNOJ-a i najviše o Josipu Brozu – Titu. Onda bi, u pravilu, sa hrpe knjiga identičnih korica izvukao jednu i kao slučajno je otvorio na mjestu gdje je preko cijele stranice bila reprodukcija Tita sa šubarom na glavi. Okrenuo bi fotografiju prema meni i postavio uvijek isto pitanje: „Znaš li, Jasmine ko je ovo“ i ja bih uvijek odgovarao istim riječima, ozbiljno, kao uzoran učenik: „To je djede drug Tito, uslikan negdje tokom rata“.