“Evo, sad će vijesti”, kaže moj otac užurbano ulazeći u sobu i paleći televizor.
Radni dan je, podne, želi čuti što je novoga u zemlji i svijetu, iako obično već do vremenske prognoze konstatira da ga s njegovih 80 i kusur godina baš briga za sve. Ipak pita jesam li čuo da je Macron pobijedio u Francuskoj.
“Da, još sinoć”, kažem mu.
“… i da je Janša izgubio?”
“Da, još sinoć”, ponovim.
Onda spomene Putina i Ukrajinu, moguće širenje rata na Moldaviju.
“Pridnjestrovlje”, kažem strpljivo, ali već umorno. “O tome se govori od početka rata”, pametujem.
Onda me još pokuša iznenaditi viješću koju je pročitao na teletekstu. Šutim da i to znam od jutros (od onih sam što krmeljavi grabe mobitel čim se probude da vide što je novoga, da nisu prespavali nešto važno), pa ga zainteresirano slušam, a onda zajedno komentiramo ono što je on saznao danas u podne, a ja sinoć u ponoć.
‘Vijesti se gledaju na televiziji’
“Kad ti sve to vidiš na mobitelu, na internetu”, uzvraća mi s malom dozom zavisti, dovoljnom da ga pitam: “Hoćeš da ti uzmemo smartphone, pametni telefon, da i ti možeš na internet”?
“Ma ni čut’!”, odgovara rezolutno. “Presitna su mi slova”, poteže uobičajeni argument ljudi treće dobi.
I moj otac, kao i mnogi njegovi vršnjaci, uporno i tvrdoglavo odbija bilo kakvu modernu tehnologiju, moderniju od bežičnog kućnog telefona, kao i ekran manji od metra po dijagonali.
Vijesti se gledaju na televiziji – kaže pomalo kapriciozno – ujutro, u podne i u “pola osam” (iako središnja informativna emisija na svim televizijama sa državnom frekvencijom u Hrvatskoj odavno ne počinje tada, nego u pola sedam, sedam ili sedam i 15).
Na koncu ipak spomene svoga prijatelja Branka kojemu je unuk “namjestio internet”, pa sad tamo “sve prati”.
“Čak je i na Facebooku u tim godinama”, kaže vabeći moje čuđenje.
Objašnjavam da je Facebook postao digitalna platforma ljudi srednje dobi ili na njenom pragu, te da su klinci, unuke i unuci, odavno na TikToku, Snapchatu, Instagramu, WhatsAppu… u svome metaverzumu gdje se Facebook sve više gleda kao Fićo na autocesti.
Moj otac na koncu odbija i pametni telefon (“Koliko je pametan?”) i kompjutor (“Ma nije to za mene!”), ostajući vjeran televiziji, mrmoreći pritom kako su nju prije zvali “malim ekranom”.
“Kako bi tek onda trebali zvati mobitele i sva ta čuda na kojima gledate filmove”, pita.
Televizija više nije ‘mali ekran’
“Mali ekran” sintagma je iz sada već daleke medijske prošlosti. Ekrani – upravo tako, u množini i bez specifikacije njihove veličine, postali su zbirna imenica i gola činjenica medijske stvarnosti. Nosimo ih u džepu i “visimo” na njima. Televizija dođe kao neka stara gospođa s kojom se sjedi s poštovanjem, pijucka čaj i gleda “dnevnik u pola osam”.
Već godinama istraživanja pokazuju da su stariji ljudi, oni 65+, najvjernija televizijska publika. Ne treba puno objašnjavati zašto je tako (užurbanost, online u pokretu, komunikacijski uređaji u džepu, manjak vremena onih 50-) te kako nam način života uvjetuje navike. U Hrvatskoj – a posvuda je isto ili barem slično – redovita mjerenja gledanosti televizije u proteklih dvadesetak godina pokazala su da ljudi sa svakih pet godina života više u prosjeku dnevno sjede pred televizorom 20 minuta duže. Prosječna konzumacija televizijskog programa povećala se na više od četiri sata, a za vrijeme pandemije dosegla gotovo pet sati.
Televiziji su, razumljivo, najvjerniji stariji ljudi poput moga oca. Em najviše vremena provode kod kuće, em su većinom tvrdokorni spram prihvaćanja novih medija – dok se, prema europskom istraživanju njemačke agencije Statista, broj konzumenata televizije mlađih od 35 godina prepolovio samo u posljednjih godinu dana. Treba, naravno, znati da su se i same televizije prilagodile trendovima, pa svoje programe i sadržaje već odavno emitiraju i putem drugih platformi, ne samo preko arhaičnog “malog ekrana”.
S druge strane, Europska radiodifuzna unija (EBU) prošle je jeseni objavila rezultat istraživanja prema kojemu od 2014. godine naovamo pada povjerenje građana u online medije, naročito društvene mreže, a raste ono u tradicionalne poput televizije, radija i novina. Televiziji vjeruje 51 posto, a radiju čak 58 posto anketiranih u lanjskom istraživanju EBU-a.
Točno u podne i u ‘pola osam’
Iako će moj otac, gledajući podnevne vijesti na televiziji svako malo reći “Ma, lažu!” – misleći pritom na političare koji mu defiliraju “malim ekranom” – upravo bojazan od dezinformacija i fake news umanjuje povjerenje građana u društvene mreže te ga više poklanja radiju i televiziji. Naročito u vremenu turbulentnih događaja poput pandemije i rata (u Ukrajini). Upravo su stariji konzumenti informacija s društvenih mreža izloženiji pogubnom utjecaju lažnih vijesti i manipulativnih sadržaja. Mlađa publika medijski je ipak pismenija i sumnjičavija u virtualnom okruženju. Starije je – upozoravaju stručnjaci – lakše dobiti na sugestivne poruke kojima fake news poslovično barata.
U vremenima kada je internet tek puštao virtualno korijenje, televizijski šefovi ciljanu su publiku, konzumente svojih programa i reklama, vidjeli upravo u mlađim generacijama. Starci – oprostite na grubom izrazu – nisu im bili toliko zanimljivi koliko nadolazeće generacije, pa su i programske sadržaje prilagođavali njima. Vremena su se ubrzano promijenila. Ono što je sada na medijskoj snazi, još prije 10-15 godina činilo se dalekom budućnošću.
Mlađi, u međuvremenu već i zreli ljudi, prešli su na internet: papirnate novine odavno ne čitaju, glazbu ne slušaju na radiju, a serije i filmove ne gledaju na televiziji. Današnji klinci – znam i po svome sinu – nemaju strpljenja sjediti pred televizorom duže od desetak minuta, osim ako baš nije u pitanju neki popularni reality ili gameshow (a i to češće odgledaju u najzanimljivijim sekvencama na društvenim mrežama), dok su im slušanje glazbe na radiju ili listanje novina nepojmljive aktivnosti.
Televiziji tako ostaje dobra stara pouzdana publika treće životne dobi koje se u jednom trenutku zamalo odrekla. Dvije trećine ljudi starijih od 65 godina informacije isključivo dobivaju putem televizije ili radija. Čak i kada poput moga oca kažu da ih “baš briga što se događa” i da se “ne žele zamarati”, točno u podne i pola osam navečer nepogrešivo uzimaju daljinski i pale televizor ili prebacuju program jer… “evo, sad će vijesti”.