Otkako postoji, čovjek je usko vezan za kožu kao materijal. Mi smo jedini nadzemni sisari kojima providnost Božja nije dodijelila krzno, tako da smo ga otpočetka bili prinuđeni uzimati od drugih kako bi se zaštitili od zime, vjetra, kiše i drugih vremenskih nepogoda.
Kasnije smo otkrili i druge materijale, ali zbog njih nismo odbacili kožu i krzno, koji su ostali sinonimi za kvalitet i dugotrajnost, krzno pored toga i za gospodstvo, iako je gospodstvo stvar karaktera, a nikako imanja.
Kožna galanterija je najzaslužnija za visoke prihode preduzeća koja se bave takozvanom visokom modom. To dolazi otuda što se na kupovinu skupih kožnih stvari često odlučuje i srednja klasa, jer koža traje, pa oni koji pomoću stvari ganjaju viši društveni status nalaze da se to isplati. Mnoge žene imaju bar po jednu skupu brendiranu torbu, čiju cijenu izgovaraju tiho, sa zazorom u kom ima i kajanja, pa brzo dodaju da je to prava koža i da im može biti maltene za života.
U posljednjih dva desetljeća ima toga i među muškarcima, otkako su u modu ušle torbice, s tim da oni svoje visoke račune izgovaraju ponosno.
Basnoslovni profiti italijanskih i francuskih proizvođača
Dakle, kad se skupi brend združi s kožom, na kupovinu se odlučuju i ljudi manje platežne moći, pa skupi brendovi – italijanski i francuski uglavnom – zahvaljujući koži generiraju više od polovine svojih basnoslovnih profita. Saznavši nedavno za ovu informaciju, zainteresirao sam se da saznam i fabričke cijene modnih koža, kako bih stekao bolji uvid u to šta je modna industrija. Pronašao sam dokumentarni film o toj temi.
Ispravno sam naslutio da ću naći veliku razliku između cijene sirovog i završnog proizvoda, ali ni sanjao nisam da ću vidjeti nešto što je puno gore od toga – nehumane uslove rada i fizički zlostavljane radnike, usred Italije, odakle dolazi 90 posto kože koja se upotrebljava u modnoj industriji.
Sve te kožare i njihove prateće laboratorije nalaze se u malom toskanskom gradiću po imenu Santa Crocce sull’Arno, gdje ih u 36 kvadratnih kilometara ima gotovo 700. Sve skupe modne marke za koje ste ikada čuli posluju ili su poslovale sa ovim malim gradićem, čiji je godišnji promet oko dvije milijarde dolara. Najveća među kožarama je Zabri, u čijem izložbenom salonu stvarno ima šta da se vidi: kože svih mustri i svih boja vise u dugim trakama, dok menadžer s ponosom nabraja koje su modne marke njihovi klijenti – sve najskuplje.
Kada ga upitaju kakvi su uslovi rada u kožarama, menadžer spremno odgovara da su dobri, te spominje visoke standarde luksuznih brendova, koji na papiru uslovljavaju dobavljače sa klauzulama kao što su fair trade, poštivanje zakona o radu i zaštiti na radu, te drugim stvarima koje kad se pročitaju ulijevaju povjerenje.
A da li je zaista tako? Nije. Službene evidencije povreda na radu u navedenoj industriji govore da se one dešavaju dvostruko češće među stranim radnicima. Vožnja gradićem u svitanje otkriva mnoge Afrikance kako idu na posao i ne žele odgovarati na pitanja novinara.
Amputacije, premlaćivanje i neisplaćene plate
Termoplak je ime firme koja radi za Zabri na sušenju koža, a njen vlasnik je Alfonso di Guerra, jedan od rijetkih koji su pristali otvoriti vrata fabrike za novinarsku ekipu, u kojoj vidimo više radnika porijeklom iz Afrike, uglavnom iz Senegala. Na pitanje kakve su mjere sigurnosti na radu, Guerra odgovara da su dobre i da se lično brine kako bi sigurnost bila na visokom nivou. Za povrede kaže da su svedene na lakše incidente, a na pitanje da li je bilo amputacija – kaže da nije. Razgovor sa radnicima unutar pogona otkriva drugu sliku – zaštitnu opremu kupuju sami sebi.
To je sve još podnošljivo, jer za gazde je opšte poznato da su velike škrtice, a pravi horor nastaje u razgovoru sa bivšim uposlenicima Termoplaka, Senegalcima koji su radili po 13 sati dnevno bez prava odlaska u toalet i doživjeli amputacije, premlaćivanja i neisplaćene plate.
Prema riječima jednog od njih, koji je ostao bez vrhova prstiju, to se dogodilo tako što je brižni Guerra izgasio zaštitne mehanizme na mašinama kako bi povećao produktivnost. Senegalski radnici su mahom neobučeni i čovjek je stradao. Dvojica njegovih poznanika, također Senegalaca, tražili su isplate. Guerra im je utanačio sastanak na zabačenom mjestu i pojavio se tamo sa ekipom naoružanom metalnim šipkama, pa su siroti ljudi umjesto novca dobili batine. Senegalci su prijavili slučaj, ali dva mjeseca poslije istraga nije provedena.
Kad se novinarka vratila u Termoplak da postavi pitanja o ovim incidentima nije više bila dobrodošla, a nastali su i snimci nalik na balkanske, u kojima akteri, u ovom slučaju Guerrini sinovi, trče prema kameri kao da će je razbiti.
Moralno rasulo iza blještave fasade
Novinarka je nastavila pokazivati snimke, najprije lokalnom inspektoru za rad, uglađenom gospodinu koji je ostao savršeno pribran i rekao kako nije upoznat sa tim dešavanjima, zatim menadžeru Zabrija, koji također nije mogao ništa drugo osim slegnuti ramenima i reći kako ima previše svog posla da bi znao kako rade saradnici, pa na kraju i krajnjim kupcima, luksuznim brendovima što se kriju iza deklaracija o fair tradeu, a o uslovima rada onih koji za njih rade ne žele ni čuti.
Velika sramota nastupila je za jedan od tih brendova koji je poricao da ima vezu sa Zabrijem, svojim dugogodišnjim poslovnim partnerom.
Poslije ovih saznanja nije bilo teško zaključiti o čemu se tu radi – sva je poenta u zgrtanju što većeg profita, po svaku cijenu. Kako je modna industrija u tome jako dobra, ima dovoljno novca za koruptivne aktivnosti, a što iza blještave fasade vlada moralno rasulo, koje nije ništa drugo do ljudska nesreća, to je plitkim i površnim ljudima opet bolje nego imati manje novca.
Protiv ove pojave, u čijem temelju leži moderno robovlasništvo, pojedinac ne može učiniti puno, ali nešto ipak može – ako mu je već toliko stalo da ima nešto skupo od kože, tu mu želju, bolje nego skupi brend, može ispuniti lokalni zanatlija. Zanatlija pravi po mjeri, pa je kao takav sposobniji uštimati sklad između čovjeka i predmeta. Ako umjesto poznate markice izveze vaše inicijale, to štiti predmet od krađe, jer stvari bez logotipa nisu interesantne lopovima.