Prepričava mi supruga nedavni događaj kojem nisam svjedočio. Iz sobe je, kaže, primijetila da su vrata stana otvorena. Ustala je, otišla da ih zatvori, pa u polumraku vidjela našeg sina kako stoji u predsoblju.
“Zašto stojiš tu u mraku, što izvodiš”, prekorila ga je.
A “on” će smijuljeći se: “Teta, ja nisam vaš sin”.
Bio je to njegov prijatelj koji ga je čekao u hodniku da se presvuče, pa da idu van.
“Zamisli, zamijenila sam ih. Isti su, k'o jaje jajetu. Ista visina, ista frizura, ista majica, hlače, patike…”, pričala mi je poslije o tome. “Onda je na vrata došao još jedan, isti k'o i ovaj naš”, dovršila je priču smijući se zgodi.
Poseban osjećaj imanja i nošenja istog
Nekoliko dana kasnije i meni se dogodilo nešto slično. Stajao sam u tramvaju pored zadnjih vrata kad sam kraj onih srednjih vidio svoga sina, leđima mi okrenutog. Trebao je biti u školi, pa me zbunilo što ga vidim u tramvaju u drugom dijelu grada. Kad sam krenuo prema njemu shvatio sam da na sebi ima drugačiju duksericu od one u kojoj sam ga to jutro vidio. Doduše, i ovakvu istu ima, samo je rijetko nosi. Srećom, prije nego što sam se osramotio pred nepoznatim tinejdžerom, on se okrenuo pa sam shvatio da to nije moj sin. Ista odjeća, ista visina, ista nakovrčana kosa, ali ne i moje dijete. Otada pažljivije promatram grupe tih vršnjaka, dječaka i djevojaka, na ulici, u tramvaju, pred školama, na terasama kafića… Svi su vrlo napadno slični jedni drugima.
Pale su mi na pamet desetine reklama koje sam vidio i čuo proteklih godina. Reklame za mobilne operatere, za brze internete, za čuvene marke odjeće i sportske obuće, za hamburgere i gazirana pića, za sve one proizvode kojima pecaju ciljanu publiku, mlade potrošače, a posredno i njihove roditelje. Pritom im, osim svojih proizvoda, nude i iluziju posebnosti, govoreći baš njima, sugestivno, u drugom licu jednine: Budi svoj! Budi poseban! Budi drugačiji!
A oni? Sve jedan nalik drugome, k'o neka momčad blizanaca u klupskim dresovima. Jednoobrazno odjeveni, gotovo uniformirani, svi tanki kao cigarete u uskim, najčešće crnim trenerkama ili “izrezanim” riflama, u sezonski svepopularnim modelima patika, navlas istih cool frizura bilo da su quiff ili undercut (naučio me sin da ih razaznajem), u duksericama najčešće istog brenda, bez suvišnih ukrasa, detalja i supkulturne kićenosti. Ponekad kada ih na ulici vidim u grupi prođu me srsi od prizora kao iz nekog SF filma s klonovima.
Marketinški ringišpil na koji su uskočili vrti se uvijek u istom začaranom i zacrtanom krugu. Masovna proizvodnja i prodaja masi “individua” koji se moraju osjećati posebnima, čak i kada svi imaju iste mobitele, patike i majice.
‘Tata, ti si iz prošlog stoljeća!’
No djeca tehnologije, generacija Z, kojoj eto pripada i moj sin, ne mare previše za to, kao što ne mare ni za roditeljska zanovijetanja. Odmahuju rukom na naše dobronamjerne prigovore i savjete s patinom iskustva. Sve im je to “krindž”, neugodnjak. A meni moj sin na opaske tipa: “Daj obuci neke hlače koje nisu poderane” ili “Što fali kraćoj kosi” uvijek uzvraća primjedbom: “Ti si iz prošlog stoljeća!”
I zaista jesam, koliko god se trudio i uspijevao dokučiti ne samo što na sebi, nego i u sebi nose on i njegovi vršnjaci. Oni su tehnološka generacija Z koju nazivaju i “screenagerima” jer odrastaju glava zagnjurenih u ekrane. Za razliku od prethodnih obilježenih generacija, X i Y, Z-ovci ne znaju što je neumreženost, ne pamte poput njihovih roditelja predinternetski svijet, nisu gledali fascinantna svanuća i zalaske sunca jer u ta doba dana obično spavaju ili ne dižu noseve s pametnih telefona. Njihovo praskozorje i njihov suton je plavičasto svjetlo ekrana. Sve “pretpovijesno” im je nezanimljivo ili nezamislivo. Komuniciraju i kontaktiraju kraticama i emotikonima, a njihova gramatika je ekonomična, ikonička. Kad brbljaju, starijima od njih teško je pohvatati konce tih razgovora, a i smisao. Jednostavno, žive i komuniciraju na drugoj frekvenciji.
Globalna kriza koja ih sada kači prva je koju će iskusiti, a priče “nas starijih” o nekakvim redukcijama, nestašicama i “paru-neparu” zvuče im kao munjene bajke iz analognog praiskona.
Povezani su tehnologijom, otuđeni, ali neosamljeni, nefokusirani na ono što ne smatraju bitnim, brzi u donošenju zaključaka, često površni i lakomisleni, ali i silno uporni i grčevito predani kada im je nešto važno. Doimaju se samodopadnima i sebičnima, ali kad zatreba mušketirski (u)skaču jedan za drugoga.
Krunski dokaz iz starog fotoalbuma
Nismo jednom moja supruga i ja odozgo, s roditeljske katedre, držali sinu predavanje o važnosti individualnosti naspram utapanja u masi, a sve u tonu sredovječne prosvijetljenosti i ambicioznog roditeljskog umišljaja da bolje od vlastite djece znamo kako stoje stvari. Često se ulovimo u zamku kad počnemo s onim “kad smo mi bili kao ti” ili ”nekad nije bilo ovako” ili “vjeruj da nismo svi izgledali isto”, pa do posve konkretnog vapaja: “Zar moraš nositi te izrezane rifle?!”
Onda je sin jednoga dana u nekom fotoalbumu (zamislite tek tu kulturološku iskopinu u očima nekoga tko sve fotografije drži u virtualnom oblaku) našao slike nas, svojih roditelja, iz srednjoškolskih dana, pa nam ih sa superiornim smiješkom gurnuo pred nos.
“Ha, vi kao niste bili svi jednako odjeveni!?”
Naravno, na tim slikama od prije 30-40 godina tinejdžerska moda i poza bile su iste. Isprani jeans, jakne “širokih” ramena, visoke bijele patike, a frizure “fudbalerke” bolje da ne spominjem. Čak su iz tih albuma isplivale i neke stare slike na kojima sam u poderanim riflama, a što sam pokušao “potopiti” natrag posve nespretnim objašnjenjem: “Tata je bio panker, sine”.
Hoću reći, već generacije i generacije mladih hodaju uokolo šarene, a jednoobrazne. A reklame su oduvijek ciljale na tebe, mene, njega, sve nas kao jedinstvene individue koje strše u moru ostalih da bi nam svoj masovni proizvod prodale kao da je ručno rađen samo za mene (tebe, njega, sve nas). Kad smo roditelji i kako bivamo stariji, oštrije uočavamo taj paradoks gledajući vlastitu djecu, a zamućujemo sjećanje na vrijeme kada smo i sami bili dio generacijskih kohorti – X, Y ili kojim već slovima etiketiranih radi lakšeg snalaženja. Ako u prvi tren i ne prepoznamo svoje dijete u masi šareno uniformiranih – ne brinimo. Važnije je znati što je ispod cool frizure i pomodne dukserice.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.