O fenomenu srpske ženske odbojke, kojoj je pošlo za rukom popeti se na tron svijeta drugi put zaredom, malo se pisalo i u srpskim i u susjedskim medijima. U svakom slučaju nedovoljno. Poslije finalne utakmice protiv Brazila u holandskom gradu Apeldoornu, u kojoj je Srbija nadvisila protivnice rezultatom 3:0, na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u Poljskoj i Holandiji, to se promijenilo.
Odbojkašice Srbije, od kojih nijedna odavno ne igra u domaćoj ligi, od 12 odigranih utakmica na turniru ostvarile su svih 12 pobjeda izgubivši svega pet setova. Zaškripilo je samo u jednom trenutku u meču protiv Poljakinja koje su na kraju morale pokleknuti.
Mnogo se kockica moralo posložiti da se dođe do tog pomalo nestvarnog, za mnoge i neočekivanog uspjeha, čak i ako se srpska odbojkaška alhemija raščlani na tri glavna sastojka za osvajanje drugog svjetskog zlata. Prije svega na jednu Bilećanku, Tijanu Bošković, zvanično (ponovno) proglašenu za najbolju na svijetu, italijanskog trenera Danielea Santarellija i timski pristup.
Nezaustavljiva Bilećanka
Ni najbolja korektorka na svijetu Tijana Bošković, koja je sa kapitenskom trakom oko ruke predvodila saigračice na putu do zlatnog pehara, niti Bojana Drča, kao najbolja tehničarka, a ni Teodora Pušić, kao najbolji libero na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, neće ni u jednoj rečenici svoje zasluge za veliki uspjeh postaviti iznad cijelog tima.
Ipak, Tijana je, htjele to ili ne one priznati, istinska predvodnica ovog tima, iako dolazi iz susjedne Bosne i Hercegovine, odnosno njene rodne Bileće i hercegovačkog krasa. Poseban kuriozitet vezan za Tijanu je što ona igra za reprezentaciju Srbije, a njena nešto starija rođena sestra Dajana za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
O tome je pisano i ranije, a sada se svaki Tijanin potez prati sa velikim interesovanjem. Postala je prava i velika sportska zvijezda tima koji je nadvisio i mnogo popularnije kolektivne sportove u Srbiji kao što su ponajprije košarka ili vaterpolo.
Tijana i Dajana (koja takođe igra korektora), prvi put su igrale jedna protiv druge na Evropskom prvenstvu prošle godine.
„Nemoguće je da se ne razmijeni koja riječ, ipak smo nas dvije sestre. A onda, kada sam je izblokirala, više je bilo smiješno, nego kao ‘vau’. Smiješno je bilo jer smo se prethodno šalile sa tatom. On je prije utakmice rekao da kad je budem jednom izblokirala, mogu da izađem sa terena i završim utakmicu. Zbog toga smo se smijale… Sve u svemu, bilo je veoma zanimljivo“, ispričala je mlađa Boškovićeva poslije susreta Srbije i Bosne i Herecegovine.
Kakav smeč signorea Santarellija
Kada je poslije 20 godina selektorovanja u januaru ove godine sa čela reprezentacije u ženskoj odbojci otišao trofejni trener Srbije Zoran Terzić, čija je kruna bila svjetsko zlato u Tokiju prije četiri godine, ponavljanje osvajanja svjetskog zlata mnogima je izgledalo kao nemoguća misija.
Malo je ljudi vjerovalo u takav sretan završetak i kada je reprezentaciju preuzeo italijanski stručnjak Daniele Santarelli koji je ranije znao samo za klupske uspjehe i koji je u Beograd stigao sa velikom željom da se dokaže i kao reprezentativni coach. Istina, bio je selektor reprezentacije Hrvatske, sa kojom je u Zlatnoj ligi osvojio dvije srebrne medalje, ali je želio još i više. Odbojkaški savez Srbije je smatrao da je poslije odlaska Terzića strani trener najbolje rješenje, pa su se i tu kockice posložile, kako će se pokazati, na idealan način. Danas mnoge sportske organizacije sve glasnije navode kako bukvalno treba prepisati sistem organizacije rada koji prakticira Odbojkaški savez Srbije.
„Našao sam ono što sam tražio – jaku reprezentaciju, sa čvrstim temeljima, jasnom idejom, uz mogućnost da radim i u klubu i da nastavim da treniram Conegliano“, izjavio je je Santarelli po dolaska u Srbiju. Želio je preuzeti selekciju koja će mu dati priliku da pokaže šta može. U tom trenutku bila je svjetski prvak, evropski viceprvak i osvajač bronzane medalje na posljednjim Olimpijskim igrama.
Novim je poslodavcima obećao kako će pokušati održati kontinuitet dobrih rezultata i raditi naporno da održi srpsku reprezentaciju u vrhu svjetske odbojke na način da „svi u Srbiji budu ponosni“.
Kada su u maju počele pripreme za Svjetsko prvenstvo rekao je kako bi možda igračice mogle da ga nauče nečemu i kako će svu energiju prenijeti na teren: „Nadam se da će kombinacija mog iskustva sa klubom i njihovog sa reprezentacijom biti dobra za sve“.
Rezultat je stigao. Santarelli je postigao najsjajniji smeč u karijeri. Njegova želja i želja mnogih koji u Srbiji i na Balkanu vole ženski sport i sport uopšte je ostvarena. S tim da je njegov uspjeh proslavljen i na Apeninima. Italijanke, u čijim redovima igra Santarellijeva supruga, Monica de Gennaro, pobijedile su Amerikanke u borbi za treće mjesto pa je, kako pišu italijanski mediji, italijanski stručnjak zapravo osvojio dvije medalje: onu najsjajniju za Srbiju i bronzu za Italiju.
Od Starog dvora do prijema kod Vučića
Treći i najvažniji sastojak materijala od kojih obične djevojke iz naših sokaka postaju zlatne, potvrdiće to i kapitenka Tijana Bošković i selektor Daniele Santarelli, svakako je ono što se krije iza one fraze o neophodnosti timskog rada, u ovom slučaju timske igre.
Potvrdiće to i sve ostale igračice koje su sve odreda važne karike u ovoj zanimljivoj igri u kojoj se na poene ne mora čekati predugo, kao u fudbalu naprimjer, jer se lopta mora prebacivati preko mreže poslije najduže dvije razmjene u svom polju. I sve je tu važno: i podizačice, i primačice, i blokerke na mreži, i one koje u tom trenutku serviraju. Ta mašinerija, u slučaju Srbije, i u fazi odbrane i u fazi napada funkcionisala besprijekorno.
Pred više hiljada okupljanih ljudi u Beogradu, na balkonu Starog dvora odnosno Skupštine Grada, predstavile su se u najboljem svjetlu, uz prigodne riječi, medalje, pehar, pjesmu, igru. I neizbježni nacionalni naboj i ponos. Već na prijemu kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića desile su se i neke stvari koje su otvorile neka davno otvorena pitanja tipa šta će sportisti i sportistkinje uopšte kod predsjednika. Zašto i njemu pjevaju i zašto baš njemu kapitenka poklanja svoj dres broj 18, pljuštala su pitanja na društvenim mrežama.
Onda se oglasio i nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije Žarko Korać, inače profesionalni psiholog i univerzitetski profesor u penziji, podsjećajući da je uspjeh odbojkašica samo njihov i da je potpuno pogrešno dijeliti ga s bilo kim, pogotovo ne sa političkim i državnim zvaničnicima.
Podsjetio je Korać i na ranije slične manifestacije kada su se mnogi nastojali „ogrebati“ i politički profitirati na uspjesima Novaka Đokovića, košarkaša, vaterpolista i mnogih drugih sportista. To su samo njihovi uspjesi i ničiji više, te ih ne treba zloupotrebljavati, poručivao je ovaj psiholog i dobio salve neodobravanja i nerazumijevanja zaboravljajući da ništa bolje ne uspjeva od uspjeha samog i da se većina želi približiti uspješnima ako već ne mogu sjediti zajedno s njima.
Na sreću, odbojkašice nisu predale svoje medalje predsjedniku, iako je i takvih primjera pretjerivanja bilo ne samo u srpskoj praksi.
Članovi odbojkaške ženske reprezentacije dobili su, kako je zakonom i propisano, po 30.000 eura, a stigla je i nagrada od kineske kompanije Zi Đing iz Bora koja im je uplatila ukupno 300.000 eura. Nagrada i poklona vjerovatno će biti još, od Bileće do Beograda, i sve su to odbojkašice zaradile. Taj novac kao redovne apanaže dobijaju fudbaleri u nižerazrednim klubovima koji nisu i nikad neće zasjesti na tron svijeta.
Zato im treba poželjeti svu sreću na Olimpijskim igrama u Parizu kroz dvije godine. Zlatna olimpijska medalja je jedina nedostajuća u njihovoj bogatoj kolekciji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.