Ne vozim se često tramvajem. Imam sreću što mi je u Zagrebu sve nužno, uključujući i posao, na dohvat nogu. U tramvaj ulazim ili kad baš žurim, ili kad moram na drugi kraj grada, ili kad pada kiša.
Ponekad, obično nedjeljom popodne kada nema gužve, uđem u prvi tramvaj koji naiđe, pa se nasumice vozim do nekud, onda tamo izađem, pa uskočim u drugi tramvaj do nekog drugog “nekud”. Vozeći se i gledajući kroz prozor razbistrim misli ili ih posve odagnam, samo zureći u vizure grada.
Za razliku od uvijek drndavih gradskih autobusa, tramvaj ugodnije klizi pa mi te dokone vožnje polupraznim tramvajima dođu poput neke relaksirajuće terapije.
Od reklama se ne vide ni tramvaj ni ulice
No, pogled kroz tramvajska stakla nije baš tako jednostavan. Većina zagrebačkih tramvaja, naročito onih novi(ji)h, niskopodnih i za dokonu “panoramsku vožnju” najkomfornijih, prekrivena je raznim reklamama: za trgovine i trgovačke centre, telefonske operatere, privatne škole, kladionice, suhomesnate proizvode… čak i za usisavače. Izvana je to jedan mobilni šareni cirkus, koji se oslanja na žilavu marketinšku foru da se komercijalno iskoristi svaki dostupni pedalj javnog prostora ili imovine koji je netko spreman dati u najam. Još ako je ta imovina pokretna, pa uzduž i poprijeko grada razvozi reklame da ih što više očiju vidi i što više mozgova pohrani u neku ladicu podsvijesti koja će se sama otvoriti kad se, na primjer, nađe u samoposluzi pred salamom s tramvajske reklame – tim bolje. Bolje i za oglašivača i za javnog prijevoznika koji, kao svaki javni prijevoznik, poslovično ima goleme troškove i posluje s minusom.
Za putnika poput mene, koji u tramvaju više voli buljiti kroz prozor nego u mobitel – svakako ne. Jer od šarenih folija s reklamama kojima su oblijepljeni tramvaji jedva da se išta vidi kroz prozore te je ispravnije reći da putnici u njima gledaju – u prozore. Izvana, pak, pogled na takve reklamama presvučene tramvaje ostavlja dojam vizualnog zagađenja.
Upravo time – vizualnim zagađenjem – zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je u visoku politiku dospio iz ekološkog aktivizma, argumentirao je ovih dana odluku da skine reklame sa zagrebačkih tramvaja i autobusa te svima vratiti njihovu tradicionalnu i prepoznatljivu plavu boju.
Cijeli grad izgleda kao šoping-centar
Nije, naravno, u pitanju samo ekološki idealizam i želja da se smanji vizualno zagađenje. Ima tu i ponešto… ma što ponešto – podosta opipljivih financijskih, a time i političkih razloga.
“Kada smo došli na vlast zatekli smo niz nepovoljnih ugovora koji su omogućavali zaradu raznim privatnim poduzećima s minimalnom ili nikakvom koristi za Grad Zagreb. Ono što privatna firma plaća godišnje je četiri milijuna kuna (532.000 eura), a istovremeno Zagreb plaća ZET-u oko milijardu kuna (133 milijuna eura). Nećemo dozvoliti da nam grad pretvori u šoping centar”, kazao je Tomašević.
Vraćanje prirodne plave boje zagrebačkim tramvajima i autobusima, iako nisu svi u voznom parku nakrcani reklamama, ipak neće ići glatko. Posao oglašavanja na 100 autobusa i 50 tramvaja od njih ukupno 700 vodi firma iz Banje Luke, InfoMedia, navodno bliska Miloradu Dodiku. Ugovor je sklopljen u vrijeme mandata danas pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, a istječe 2026. godine.
Naravno, u toj tvrtki odlukom gradonačelnikovom nisu zadovoljni, raskid neće biti sporazuman pa već najavljuju tužbu. Godišnje Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET) uplaćuju za zakup prostora četiri milijuna kuna pa im je neshvatljivo što je Grad odlučio izbiti sebi iz džepa 16 milijuna kuna (2,1 milijun eura) do 2026. godine.
Da stvar bude zanimljivija, i sam Bandić je još prije desetak godina govorio da se reklame moraju skinuti s tramvaja jer ih “nagrđuju” te da im treba vratiti plavu boju koja je “simbol Zagreba”. No, ništa se otada nije dogodilo, šareni tramvaji i autobusi i dalje su razvozili reklame diljem grada.
A da sve bude još zanimljivije, u ugovoru s firmom iz Republike Srpske nema čak ni limita što se tiče izbora boja ili površine vozila prekrivene reklamama, pa neki tramvaji doista izgledaju poput putujućih kutija keksa.
Ista stvar i u Beogradu, i u Sarajevu
U Beogradu ista stvar, samo što tamo kažu da im reklamama oblijepljeni tramvaji izgledaju “k'o Mikijev zabavnik”. Beograđani se, čitam, žale da od reklama ne znaju gdje su vrata za ulaz u tramvaj (onaj novi na kojem sami stišćete tipku za otvaranje), a slično je i ovdje. S tim da, što se tiče same boje, Zagreb ipak ima uniformirano plave tramvaje kada se s njih skinu reklame, dok u Beogradu vlada kaotično šarenilo – ima zelenih, crvenih, žutih… A i tamo je prije nekoliko mjeseci izglasano da se s vozila javnog prijevoza uklone reklame.
Osim Zagreba i Beograda, na prostoru bivše Jugoslavije tramvaju voze još samo u Sarajevu i Osijeku. Nekoć je gradova s električnim tramvajima bilo puno više: Ljubljana, Pula, Rijeka, Dubrovnik, Subotica, Novi Sad, Niš… U Sarajevu vole isticati da su imali tramvaj prije Beča. A u Gračanima, zagrebačkom naselju podno brda Sljemena dokle vozi jedna od gradskih linija, vole reći da su, prije nego što su urbanizirani, bili “prvo selo u Jugoslaviji s tramvajem”.
I u Sarajevu, što se vizualnog identiteta vozila javnog prijevoza tiče, vlada popriličan kaos. Za razliku od Zagreba gdje su tramvaji i ispod reklama ipak prepoznatljivo plave “boje grada”, u Sarajevu imaju, pak, boje kakve im “nametne” donator ili onaj od koga kupuju rashodovane tramvaje, autobuse ili trolejbuse. Nerijetko na njima piše od koga je stigla donacija, pa i to pridonosi šarenilu.
Zagreb najmanje, Beograd nešto više, a ponajviše Sarajevo, gdje je prosječna starost tramvaja 35 godina, muku muče sa zastarjelim voznim parkovima javnih prijevoza. Stoga im, zapravo, dobro dođe da ih oblijepe reklamama kako se ne bi vidjeli tragovi hrđe i dotrajalosti, što je možda i veće vizualno zagađenje od onoga kojim se objašnjava odluka o skidanju reklama.
Čemu borba protiv vizualnog zagađenja?
Čemu sve to u doba kada reklame vrebaju iza svakog ugla i vrište sa svakog zida, i stvarnog i virtualnog? Zar u vrijeme dok se gradovi bore s gomilama stvarnog smeća i onečišćenjem zraka, treba toliko brinuti o vizualnom zagađenju? Odgovor bi jednostavno trebao glasiti: Da!
Ponajbolje bi ga mogao rastumačiti primjer Sao Paula, najvećeg grada južne hemisfere. Tamo su gradske vlasti još 2006. godine donijele Zakon o čistom gradu (na portugalskom: Lei Cidade Limpa), kojim je bilo zabranjeno reklamiranje na otvorenom javnom prostoru. Sao Paulo je time sa svojih ulica maknuo sve jumbo plakate, reklamne panoe, neonske reklame… Tadašnji gradonačelnik, socijaldemokrat Gilberto Kassab, usporedio je vizualno zagađenje sa zagađenjem zraka ili vode.
Naravno, diglo se puno kuke i motike na tu odluku. Kompanije – i one koje su prodavale reklamni prostor i one koje su se na njima reklamirale – tvrdile su da će trpjeti velike gubitke, neke čak i propasti. No, već nekoliko godina kasnije ništa takvo nije se desilo, ali se desetmilijunski grad preporodio s posve novim urbanim krajolikom. Točnije – starim, koji se prije toga gušio u reklamama. Kasnije je za primjerom Sao Paula krenuo i Rio de Janeiro, a u Europi je francuski Grenoble postao prvi grad koji se očistio od reklama, a na mjesta jumbo plakata posadio drveće.
Neki će možda reći da je ponekad bolje sakriti urbano sivilo, gradske ruine i hrđave tramvaje makar i kulisama od šarenih reklama. I da je bogatim gradovima u bogatijim zemljama lakše voditi ratove s vizualnim zagađenjem.
No, svaku borbu valja započeti nekom bitkom, makar i naizgled površnom poput micanja reklama s karoserija tramvaja. Možda bi tada i više putnika diglo oči s mobitela i pogledalo kroz prozore.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.