“Nema se šta puno razumjeti u svemu ovome.
Čini mi se da sam zrelija od političara i da imam više zdravog razuma od njih.
Ne može se uskratiti život jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici.
Dosta mi je bombi i bombardovanja, mrtvih, gladovanja i straha.
Ovo je moj život”.
Na citate iz ratnog dnevnika kojeg je 1992. i 1993. u opkoljenom Sarajevu vodila djevojčica Zlata Filipović naišao sam slučajno, šetajući malim mjestom na italijanskom ostrvu Sardiniji.
Orgosolo, gradić od 4.052 stanovnika u unutrašnjosti tog prelijepog mediteranskog otoka, u kotlini između planina, takoreći usred ničega, postao je planetarno poznat po muralima sa snažnim političkim, društvenim i socijalnim porukama koje aktivisti i umjetnici crtaju i ispisuju na zidovima kuća i drugih objekata već pola vijeka.
Mural posvećen opsadi Sarajeva nalazi se na jednoj kući u centru grada, u ulici Corso Repubblica, na broju 278. Na njega me je uputio jedan stanovnik Orgosola, kojem sam rekao da sam iz Bosne.
S lijeve strane je nacrtan sat koji je izblijedio i jedva se vidi, a pokazuje da je “pet do dvanaest”, a s desne je slika dnevnika kojeg je tada 12-godišnja djevojčica vodila tokom najtežih dana u historiji glavnog grada Bosne i Hercegovine i neke od njenih poruka.
Zlatin dnevnik je krajem 1993. godine objavljen i preveden na 36 jezika, uključujući i italijanski.
Ubistvo 12-godišnjeg Palestinca
Nekoliko brojeva dalje niz ulicu otkrivam mural posvećen Muhamedu el-Durahu, 12-godišnjem Palestincu kojeg su 30. septembra 2000. godine ubili izraelski vojnici u Gazi.
Čitam na internetu da je kamerman Talal Abu Rahma snimio kada su Muhamed i njegov otac Džamal el-Durah uhvaćeni u unakrsnu vatru u ulici Saladin, u južnom dijelu grada. Dječak je smrtno ranjen i umro je ubrzo poslije toga. Islikane su potresne scene kako Džamal bezuspješno pokušava zaštititi sina od kiše metaka prije nego mu Muhamed umire u naručju.
Snimak, objavljen na francuskoj državnoj televiziji, postao je simbol Druge Intifade, odnosno palestinskog ustanka protiv izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze.
Nešto dalje u ulici Repubblica je mural posvećen čileanskom predsjedniku Salvadoru Allendeu koji je umro u kontroverznim i nerazjašnjenim okolnostima 11. septembra 1973. godine, na dan kada su vojne snage predvođene Augustom Pinochetom i podržane CIA-om izvršile državni udar.
Ubrzo nailazim na sliku Charlieja Chaplina u uniformi koji kaže: “Još jedan rat!? Ne, hvala”.
Tu, iza ugla, je i čuvena misao “Sretan je narod kojem ne trebaju heroji” njemačkog pisca i antifašiste Bertolta Brechta.
Šetajući Orgosolom, u ovom muzeju na otvorenom, gledam slike i čitam poruke o patnjama imigracije, pravima žena, Francuskoj revoluciji, terorističkom napadu na tornjeve blizance 11. septembra 2001. godine, iskorištavanju domicilnih Amerikanaca u SAD-u…
Narod protiv vojske
S globalnim društveno-političkim temama isprepliću se poruke koje artikuliraju prošle i sadašnje nedaće Italijana, poput socijalnih razlika, nedostatka posla ili uništavanja okoliša. Tu su i murali o svakodnevnici Orgosola, zaštiti prirodnih ljepota Sardinije, stip-junaku Corto Malteseu, čuvenom italijanskom piscu za djecu Gianniju Rodariju…
Prvi mural u Orgosolu naslikan je 1969. kao simbol takozvane Pratobello revolucije. Ovaj gradić je kroz historiju bio poznat kao utočište odmetnika i bjegunaca od zakona, koje na Sardiniji zovu “banditima”, budući da se nalazi na teškom i nedostupnom terenu usred planinskog masiva Supramonte. Poslužio je i kao inspiracija režiseru Vittoriju de Setu za film Banditi iz Orgosola iz 1961. godine.
Otpor prema vlasti učinio ga je poznatim 1969. kada su se mještani otvoreno pobunili protiv italijanske vojske koja je na lokalnom pašnjaku Pratobello (što u doslovnom prijevodu znači “lijepi pašnjak”) odlučila izgraditi vojnu bazu.
Stanovnici Orgosola su se nenasilnim protestima uspjeli suprotstaviti italijanskim vlastima i zaustaviti ih u nakani da im uništi pašnjake na koje su svi zajedno odvodili svoju stoku.
Na dan određen za početak radova, 19. juna 1969. godine, hiljade ljudi zauzeli su pašnjak i blokirali pristup vojsci. Nakon nekoliko dana tenzija, vlasti su odustale od projekta.
Sardinija kao upitnik
Prvi mural, koji je uništen tokom vremena, bio je posvećen upravo odbrani Pratobella. Umjetnička anarhistička grupa iz Milana Dioniso nacrtala je kartu Italije na kojoj se umjesto Sardinije nalazi upitnik. Bio je tu i lik pravde (s kapom sa zvijezdama i prugama kao asocijacija na SAD) koji svoju vagu namjerno pritišće kako bi prevagnuo tas na kojem je vojnik u odnosu na drugi s pastirom kao simbolom naroda Sardinije.
Tradiciju oslikavanja murala nastavio je Francesco del Casino, profesor likovnog koji je aktivno učestvovao u Pratobello revoluciji iako zapravo nije ni rođen u Orgosolu, već je nekoliko godina ranije doselio iz Siene.
Ovaj politički angažirani prosvjetni radnik lijeve provenijencije potaknuo je svoje učenike da ideje i poruke artikuliraju slikanjem murala.
Del Casino i njegovi učenici autori su najvećeg dijela od više od 200 murala po kojem je Orgosolo danas poznat.
U godinama koje slijede u gradić su dolazili i umjetnici iz svih krajeva Italije i drugih zemalja kako bi izražavali svoje političke i druge ideje i poruke. Danas je destinacija velikog broja turista koji tirkizne sardinske plaže, ležaljke i suncobrane na nekoliko sati žele zamijeniti vrijednim časom iz historije na otvorenom.