Priču o jednoj srebreničkoj majki počet ću iz početka. Ovo je priča mnogih srebreničkih majki. Imena se mogu lahko promjeniti, a sudbina je ista za mnoge njih, za veliku većinu. Ovo pričom želim približiti današnjim mladim ljudima, koji vjerovatno neće naći vremena da pročitaju, težak život naših predaka, da ga uzememo kao pouku i inspiraciju.
Ovo je priča o srebreničkoj majki Kadiri kojoj su u genocidu ubijeni tri sina, muž i četrnaest sestrića i bratića i još mnogo drugih rođaka koje niko izbrojati ne može.
Moja nena Kadira Hrustanović je rođena pred sami Drugi svjetski rat u porodici koja je teško živjela od poljoprivrede na iskrčenoj zemlji.
Njen otac Ibrahim Bektić imao je desetero djece. Velika porodica velika briga i veliki trošak. Nena mi je pričala da je iza onog rata došla titina milicija da oduzme njenom ocu Ibrahimu iskrčenu zemlju u srebreničkom selu Mehmedovićima gdje je oko sela kilometrima sama šuma.
Kada je vidio Ibrahim da će mu oduzeti zemlju od koje hrani višečlanu porodicu počeo je da od muke histerično trpa zemlju u svoja usta i da je jede pokazujući time da bez zemlje neće biti ni njega ni porodice. Milicija je vidjevši očajan prizor ostavila ga na miru da obrađuje zemlju.
Došli su tu jer više nisu imali gdje
A otkud Ibrahim i njegova djeca u tom malom selu u dubini šume daleko od svega, to je posebna priča. Život u udaljenim srebreničkim selima je bio iznimno težak.
Bez kolskog puta, bez struje mnoga sela sve do 1973. Bez vode u kućama u kojima i ognjište se moglo vidjeti još tih kasnih 70-tih godina. U malim trošnim kućama nije bilo niti jedne mašine, niti TV, ni internet. Samo sijalica u svakoj sobi, a vanjska se ni palila nije, štedilo se.
Priča se da su mnogi Bošnjaci protjerani iz Užica naselili srebreničku „prašumu“, nemajući gdje, krčili su nevjerovatno zabačena mjesta i šumu u kojima satima pješačkog hoda je bilo slijedeće naseljeno mjesto. Takvih mjesta u Srebrenici je puno.
Došli su tu, jer valjda, nisu više imali gdje. Oni koji su imali, koji su znali i umjeli i kojima žao Bosne bilo nije, dokopali su se Turske i drugih zemalja tada, a ona uboga sirotinja u prašume rastjerana, sretna što je živa jer samo takva je mogla se zadržati u ovim mjestima gdje je život bio ravan robovlasničkom društvu.
Neni Kadiri su dva brata umrla dok se ona i njene sestre i braća igrale s njima. Jedan je umro kad je imao 10, a drugih 15. Nije ni slutila Kadira da će umiranje nabližih pratiti je cijela života.
Spominjala mi je da su neka djeca, njeni rođaci bližnji izgorijeli u požaru u kući, ali nisam imao nikoga starijeg od nje da pitam da bi mi detaljnije objasnio o čemu je riječ.
U školu nije išla, bila je nepismena, jer tada to nije bilo u modi. Koliko genijalnih žena tog vakta, i vaktova poslije su ostale neškolovane. Kako je to samo bilo pogrešno postupanje.
Dok je bila zdravija često sam se šalio s njom, znala je par slova na ćirilici, moža bi brzo i ponovila, ali volje nije imala više za to.
Sirutka za večeru
U matične knjige nije na vrijeme upisana, ne zna kad joj je tačno rođendan: „More bit’ nekad kad se šarika žnjela…“ da ju je mati rodila. A i mati joj je prerano umrla. Kadira se tamam sa svojih možda 16 – 17 udala, a mati vrlo brzo joj umire.
Nena Kadira se udala u Miholjevine za moga djeda Ismeta, došla je u zamjenu za djedovu sestru Mejru koja se udala za Kadirinog brata Ohrana.
Još jedno iskušenje i nepoznanica za nju novi život u novom još zabačenijem selu. No, ta sela jesu zabačena, ali u isto vrijeme su prelijepa i seljani su živjeli oslanjajući se jedni na druge. Ipak, iako težak, život je bio lijep i jednostavan.
Kada se udala za Ismeta koji je bio ratno siroče Kadira je još teže živjela. Došla je u kuću Hrustanovića koji su bili siročadi.
Život iza Drugog svjetskog rata je bio toliko težak da se opisati ne može. Jedino u šta su se ljudi u ovom dijelu svijeta uzdali je zemlja ništa više. A ni parče slobodne zemlje za zasijeti teško je bilo naći, pa još teže čekati da vidi hoće li šta od plodova ubrati, a malo je čega bilo i za posijati.
Đedo Ismet se toliko plašio gladi, da sam i ja zapamtio koliko je cijenio hljeb. Koliko je štedio i koliko se borio da ima više. Kako i neće kada je govorio da mu je često večera sirutka bila koju neko iz sela donese da piju. Drugo ništa.
Sirutka bolan koju danas prosipamo. Da je tada i sirutke bilo i bar komad kuke (kukuruzni hljeb/proha/proja)
Kadira je rodila petero djece. Četiri sina i jednu kćerku. Jedan od sinova umro je kao beba. Kako je umro to ni ona ne zna. Zna samo da ga je navečer kad se vratila mrtva umorna sa žitnih polja stavila pored sebe da ga podoji, kad se u jutro probudila njen Izet je bio mrtav. Bio je to moj amidža koji je rođen prije moga oca Rifeta.
Kadirine sestre se poudale, braća poženila, krenuli su bolje da žive. Snahe su preuzele kućne poslove, unuci se rađaju, imanje i broj stoke se povećava.
Činilo se da će idila u zabačenom, a prelijepom selu Miholjevine potrajati. Kadira je hodajući po miholjevačkim vrletima, nekoliko puta lomila ruke, od kojih desnu do kraja života nije mogla dići više od visine ramena. Mislila je Kadira da je muka seoska i dever oko stoke i zemlje najteži i koji će je zakopati, no, a onda šok najveći od svih. Rat, agresija, strah, beznađe, neznanje, neimaština i šta sve ne.
Razdvajanje u Potočarima
Narodna armija kada je napadala Vukovar, odvede Kadirinog najmlađeg sina, on se nekim čudom nakon što mjesecima nije znala za njega vratio nazad preko šuma iz Tuzle u Miholjevine. Srednjeg joj Hajrudina rani granata, jedva ostane živ.
Ismet se bojao najviše od svih, jer je zapamtio dobro kao i Kadira, neimaštinu tokom i poslije Drugog svjetskog rata. Strahove početka rata i agesije malo sam osjetio i na svojoj koži. Bježanje u pola noći u zbjegove i zemunice su kao sjećanja i scene iz partizanskih filmova Kozara i dr.
Zastrašujući zvukovi detonacija, rafala i aviona srebreničkim nebom su kreirali novu svakodnevnicu. Došle su izbjeglice u selo Miholjevine, Kadira u svoju kuću prima ih.
Dolazi joj brat i snaha u izbjeglištvo i mnogo još rođaka s kojim dijele hranu, sobu i sve ostalo. Sjećam se da je Kadirin brat Ohran i Ismetova sestra mjera spavali kod nas u sobi maloj sa mojom majkom i mojim babom.
Miholjevine 1993. zauzima tzv. Vojska Srpske, pali i pljačka, a svi mi bježimo za Srebrenicu. Kadirina i naša patnja tek počine. U martu joj dvije snahe sa djecom bivaju deportovane UN-ovim kamionima za Tuzlu, ona ostaje da živi sa sinovima i sa svojim Ismetom.
O tim patnjama, o gladi, neimaštini mnogi su pisali. Ja se sjećam da sam probao hljeb od resa ljeske i da ništa gore u životu nisam probao.
Kada je tzv. Vojska i policija RS zauzela Srebrenicu, sa sinovima se halalila u Kazanima kao i svaka majka Srebrenice, a sa svoji Ismetom otišla da potraži spas u bazi UN-a.
U Potočarima je odvajaju od Ismeta, a malo je falilo da prođe. Ismet je prošao na prvom razdvajanju na kapiji, jer izgledao je stariji nego što jeste, od muke je ostario.
A kada je Kadiru izgubio među autobusima i krenuo je da traži i tamam je našao, nečasni vojnik ljutito mu se obrati: „Stari šta ćes ti tamo, idi lijevo, muškarci lijevo, žene desno…“ Tu je posljenji put vidjela ga, svoga sirotana Ismeta, koji je poslije pronađen u masovnoj grobnici Kozluk.
Sinove Kadirine su ubili u Kravici u hangarima zajedno sa još više od 1.300 Bošnjaka, pronađeni su u sekundarnoj grobnici Blječeva.
Tri sina, tri zlatne jabuke
Život poslije Srebrenice ona i nije više računala, živjela je onako, dan za danom samo da joj brže prođe vrijeme, ali patnja se i dalje nastavila. U izbjeglištvu se pomjerala čas na jedno, čas na drugo mjesto.
Država BiH se pobrinula o njoj materijalno, duše ne treba griješiti, dobivala je nadoknadu za ubijene sinove i supruga. Kako bizarno, ali tako je. Uvijek je govorila da to što dobija da su njihove pare i da je oni i mrtvi hrane.
Jednom me je zovnula, živjela je sa nama, moja mati joj je snaha, a kćer joj bolesna nije mogla da se brine o njoj, zovnula me dok sam još bio dječak, par godina je prošlo od genocida: „Sine, Elčo, evo ti ovo ti je košulja tvoga babe Rifeta i čarape koje sam jedino sačuvala…“
Volio sam je neizmjerno. Kasnije me život odveo dalje, daleko od nje. O svojoj tugi slabo je govorila. A o sinovima bi pričala kao da su živi. Hej, bolan, tri sina, tri zlatne jabuke, tri brda bosanska u najboljim godinama ona više ih nema.
Njene sestre i ona skoro da su sve sinove u grobnicama godinama tražile. Njenoj sestri Zehti ubiše 5 sinova, Dahmo tek 16 imao, ostali malo stariji. Zehri joj ubiše tri sina, Fatimi dva sina i kćer, brata Ohrana i njemu dva sina, Dautu bratu njenom sina ubiše ta „časna“ vojska RS i sinova još ne zna im se broj. Kadira i njene sestre i braća za Bosnu dadoše 17 (sedamnaset) sinova i kćeri.
Zadnjih šest godina Kadira oboli. Bolesna danima je znala plakati i sinove dozivati. Nekad tri dana i tri noći spavala ne bi, pa bi joj na san i na javu svi dolazili, i braća umrla, i sinovi ubijeni, i mati i otac joj Ibrahim i sestrići i bratići svi bi je posjećivali, a ona bi s njima pričala kao da su tu. Nas ukućana često bi bilo strah, kako sve to ona vidi, a mi ništa. Poslije smo navikli.
Stotine puta me probudilo njeno dozivanje iz sveg glasa svojih sinova. „Rifeteeeeee, Hajrudineeeee, Hazimeeee…. eto vidiš još ih nema, a kad su otišli, rekoše: ‘Mama eto nas brzo’ , a evo danima ih nema….“
Često puta kad bi ušao u sobu joj, ona me pogleda i zavapi: „Pa Rifete, gdje si bio bolan do sada, čuješ li koliko sam te vikala.“ Kažem joj da sam to ja, Ahmed, unuk, ona se nasmije, i veli da je ne mogu prevariti.
Ni dan jedan rahat bila nije
Nikakve tablete, čak i one što bi puno sposobnije od nje uspavale, njoj pomagale nisu. Fizički zdrava, ali psihički na nekom drugom mjestu tako je živjela zadnjih šest godina. Nekad bi znala danima da ne jede, a onda dan dođe pa samo bi jela.
Tako je živjela, možda i proživjela najgore godine svoga života. Zapravo, ne zna se koje su godine njena teška života najgore. Njeno ime je bilo drugo ime za patnju. Proživjela je 83 godine, a dan jedan rahat bila nije. Od desetro djece Ibrahima Bektića ona je umrla posljednja, ljeta 2021.
Ovo je bio samo dio života jedne majke iz Srebrenice. A svaka majka ima svoju priču koja je posebna, teža ili malčice možda lakša od ove. Naši preci su živjeli teškim životom, puno težim nego mi što danas živimo.
Žrtvovali su se, očajavali nisu, ono što su mogli i iskoristili su, ostali ljudi prije svaga, dostojanstveno dočekali smrt i sada su, siguran sam, u Vječnosti sa osmijehom i ne žale za životom teškim koji ovdje proživiše. Sada su u životu i rahatluku koji nelagode nema, a niti kraja.
Nama preostaje, koji smo još tu, dan ili dio dana, mjesec ili dio mjeseca, godinu ili dio godine, pola vijeka ili manje ili više, ostaje nam da budem ljudi.
Da ne idemo protiv svoje savjesti, da ne činimo greške, pogreške i ono za što znamo da nije dobro i tako nadati se da ćemo u Vječnosti zateći naše najmilije koji neizmjerno propatiše.
Nama koji smo tu, i mlađi i stariji, ostaje da ne očajavamo puno, da koristimo blagodati modernog života i dajemo sve od sebe da na moralan i dostojanstven način gradimo život na korist sebe, svoje porodice, svoje zajednice, društva i države, jer nekad je sve to bilo puno, puno teže.