“Ima li ovdje zmija?”, pitam živahnog 98-godišnjaka u ljubinjskom selu Bančići, podneblju gdje žive stogodišnjaci. Došao sam tamo upravo tim povodom – da napravim reportažu o tome šta ljudima u tom kraju omogućava da mahom dožive 100 godina.
“Nađe se, ali ne boj se, rijetko napadaju”, smiruje me čiča, preskačući preko hercegovačkih vrtača tako spretno i brzo da ga jedva sustižem, iako je više nego duplo stariji od mene.
“Bilo je tih slučajeva, ali blizu je ambulanta, primiš serum i – za poslom”, nehajno i s visine odmahuje rukom, baš kao da je ujed zmije bezazleni ubod iglom ili neugodan dodir s koprivom.
Za čovjeka koji bi više volio sresti grizlija, nego zmiju otrovnicu, jadna je to utjeha. Nimalo me ne ohrabruje ni to što vidim da je on u čizmama, a ja preskačem preko kamenja i žbunja u laganim light patikama, osjećam svaku travku i samo gledam kad će mi se pod nogama ukazati oštar rog na glavi poskoka. Pri samoj pomisli na tu mogućnost kosa mi se diže negdje uvis, a neugodni trnci prolaze mi kroz čitavo tijelo…
‘Primiš serum i hajde za poslom…’
U Bosni i Hercegovini i regionu nema seruma protiv ujeda zmija otrovnica, upozorili su prije nekoliko dana iz sarajevske Hitne pomoći i drugih zdravstvenih ustanova u zemlji. Taj naslov na portalima prosto me zaledi “retroaktivno” jer se, ko zna zbog čega, odmah sjetih tog putovanja u ljubinjski kraj od prije nekoliko godina, baš kao da više nisam išao nigdje gdje prijete slične opasnosti. A jesam, itekako. “Primiš serum i hajde za poslom”, pravilo mog domaćina iz Bančića očigledno više ne važi. Vratili smo se u neka davna vremena, kad savremena medicina nije postojala i kad je ljude čekala sigurna smrt ako se suoče sa ugrizom otrovnice.
Ali kako smo se vratili tako daleko unazad? Ako smo, zbog okolnosti, mogli nekako shvatiti da Bosna i Hercegovina oskudijeva vakcinama protiv korona virusa, prosto je nezamislivo da se suočavamo sa nestašicom seruma protiv ugriza zmija. U neka ranija vremena taj serum imao je svaki dom zdravlja, od planinskih područja u Bosni do sićušnih, priručnih ambulanti na jadranskim ostrvima. Danas, kako tvrde stručnjaci, seruma nema ni u zemljama okruženja i nemoguće ga je nabaviti.
Već odavno smo naučili na razne izgovore za sve moguće nestašice i nedostatke lijekova i medikamenata. U složenom zdravstvenom sistemu Bosne i Hercegovine, čije su brojne slabosti isplivale u vrijeme pandemije, građani se suočavaju sa slučajevima kakvi u evropskim zemljama jednostavno ne postoje, od kupovine skupih lijekova, koji su u sistemu zdravstva u uređenim zemljama na raznim esencijalnim listama, do periodičnih nestašica citostatika koje ugrožavaju i najteže pacijente.
Svjedoci smo velikog apsurda – kroz zavode i zdravstvene ustanove svake godine “cure” milioni, desetine miliona maraka. U isto vrijeme vlada nestašica elementarnih medicinskih potrepština, lijekova, vakcina, pa čak i zavoja, a ljekari i zdravstveno osoblje su primorani da se, gotovo svakodnevno na ulicama i pred raznim vladama, bore za svoje radne uslove i prava.
Gdje onda nestaju silni milioni?
U Bosni i Hercegovini na dnevni red institucija i raznih skupova nikad nije stavljeno pitanje slobodnog izbora načina zdravstvenog osiguranja, kakav postoji u nekim evropskim zemljama. Svi građani koji rade, zakonom su prisiljeni na izdvajanje dobrog dijela svojih primanja za zdravstveno osiguranje i niko nije spreman ni početi razgovore o eventualnoj promjeni takvog sistema izdvajanja za zdravstvo i omogućavanja nekog vida slobodnog izbora. Stalne nestašice i nedostaci u tom sistemu pred građane svakodnevno stavljaju dilemu efikasnosti takvog sistema ili neadekvatnog trošenja tih sredstava.
Nestašica seruma samo je posljednja u nizu karikaturalnih posljedica situacije u zdravstvenom sistemu. Umjesto da institucije traže načine za prevazilaženje tog problema, zdravstveni radnici, i sami ogorčeni, primorani su da upozoravaju građane da izbjegavaju odlaske na mjesta gdje bi se mogli susresti sa zmijama. Kako to reći ljudima koji rade u prirodi ili planinarima, a da to ne zvuči smiješno?
Ne preostaje nam, izgleda, ništa drugo nego da poslušamo savjete stručnjaka kako se ponašati u slučaju susreta sa zmijom. Ti opasni gmizavci, kažu bolje upućeni, rijetko napadaju ako nisu u opasnosti. Ali šta je onda sa upozorenjima kako je posljednjih sedmica zabilježeno nekoliko ugriza u samom Kantonu Sarajevo?
Stručnjaci za zmije u cijelom balkanskom regionu u posljednje vrijeme nude savjete: da u susretu sa zmijom prema njoj pljusnemo malo vode, da dobro proučimo kojih zmija treba da se bojimo i još čitav niz “korisnih” savjeta, sve do onog najdramatičnijeg, da se što manje krećemo ako postanemo žrtva otrovnice jer brže kretnje krvotokom brže šire i otrov.
‘Može sa nama pod jorganom spavati’
U zemlji u kojoj su zmije bezmalo domaće životinje na bar pola teritorije, mnogo je onih koji se od tog rizika brane vrlo efikasnim mehanizmom – krajnjim nipodaštavanjem opasnosti. Pozvah ovih dana svog dobrog poznanika iz Mostara, čovjeka iz struktura Fudbalskog kluba Velež da mu, kao što je red, čestitam veliki uspjeh, izlazak u Evropu. I tako, poslije srdačnih čestitki i hvalospjeva tipičnih za Mostarce, dođosmo i do priče o ljetu, suncu, zmijama i nedostatku seruma. Zapanji me njegova fatalna ravnodušnost, pogotovo što je čovjek iz Hercegovine, kolijevke raznih vrsta zmija.
“‘Ta će poskok, mi smo ti, braca, imuni na to. Može sa nama pod jorganom spavati, ništa nam neće biti.”
Od svih savjeta koje sam pročitao i čuo, ovaj mi je “prava fantazija”. Ali nešto mi ne ide usvajanje tog vida suočavanja s rizikom. Šta ćeš, izgleda da ne ispunjavam ključni uslov za takvu vrstu odvažnosti – nisam Hercegovac.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.