Ko bi to mogao zaboraviti i nakon toliko godina…
Čim se pređe Drava kod Donjeg Miholjca i iz Hrvatske zakorači u Mađarsku, s obje strane ceste, koja od slikovitog pograničnog gradića Harkanya vodi na sjever prema Budimpešti, poredani su mali, ali lijepo uređeni ugostiteljski objekti, kakvi se u panonskim krajevima nazivaju čardama.
Obično su to dvospratne građevine od kamena i drveta, ponegdje i sa starinskim terasama na gredama, okružene zelenilom u kojem su lijepo i sa ukusom namješteni bunar sa đermom, stara kola za vuču konjima, drveni točkovi sa takvih kola, burad i lijepo izrezbarene ograde od drveta. Neki su izgrađeni na nekakvim potočićima, pa je tu, pored ribnjaka, i stari mlin, prekriven drvenim daskama.
Kad putnik namjernik, umoran od dugog puta prema Budimpešti, uđe u takvu gostionicu, pomisli da je ušetao ravno u neku pjesmu Đorđa Balaševića. Za starim drvenim stolovima, pored pocrnjelih greda, s pogledima skrivenim ispod tipično panonskih šešira sjede ljudi u kojima bi maštovit čovjek odmah prepoznao nekog Božu zvanog Pub, pa čak i Vasu Ladačkog. Piju vino i rakiju, pričaju, jedu gulaš i riblji paprikaš i – plaćaju forintama.
Uđosmo jednog ljetnog popodneva nas trojica u jednu od tih čardi i sjedosmo na terasu iznad lijepo uređenog ribnjaka u kojem u isto vrijeme plivaju ribe i patke. I ostadosmo dobra tri-četiri sata, začas zaboravismo da nas čeka još dosta puta do Pešte.
Nikad bolje i ukusnije divljači na tanjiru, nikad udobnije i prijatnije hladovine u ravnici i nikad ljepše konobarice, vesele i privlačne kakve samo mogu biti mlade, čvrste i nasmijane Mađarice sa prelijepim čardaš nogama. Gdje god je pogledaš, sva sija od ljepote, k'o da je sad pobjegla iz one čuvene balade…
Minule su od tada mnoge godine, ali svaki put kad prođem pored jednog takvog restorana (i kod nas ih ima sličnih), prisjetim se tog ljetnog dana u kojem sam, zbog tog ambijenta, imao osjećaj da sam usred neke šetnje po prošlosti, da doslovno živim Dunav, daleke Karpate i prekrasne panonske legende o krađi konja u tamnoj noći ravnice. Ima nešto čudno u tim mjestima što u čovjeku probudi maštovitu prošlost iz priča i pjesama.
“A šta misliš, što ljudi u taj retro-ambijent toliko ulažu?“, pita me „gazda“ jednog takvog restorana u dolini rijeke Bosne. „Ne mora čovjek biti ni pismen ni učen da osjeti i doživi to što ti pričaš. Svi smo mi na neki način odrasli uz ovo što vidiš, uz ove drvene točkove i fenjer na gas, uz nekakav seoski potočić i mlin, makar tako što su nam naši stari pričali o tome iz svoje mladosti… ili što smo to čitali u djetinjstvu. Zato ljudi i dolaze, da malo pobjegnu od ove današnje lude trke, da se prisjete vremena kad su na miru jeli i odmarali“.
Trag prošlosti u domovima
Ugostitelji su, izgleda, shvatili nešto što ljudi i ne primjećuju na sebi – potrebu za nečim prirodnim, starinskim, toplim i ugodnim s prizvukom prošlosti. Uz glavne puteve niklo je mnoštvo ugostiteljskih objekata, koji kao da su preslikani iz nekog drugog vremena, spretno i s maštom ugrađeni u ambijent puteva uz bosanskohercegovačke riječne tokove i visoravni.
Tako ćemo često uz cestu u dolini neke rijeke pronaći restoran s tipičnim tradicionalnim motivima i elementima, s ribnjakom i divanhanom nad samom vodom. Ako nas put nanese, recimo, preko blidinjskih prostranstava, naći ćemo se u prekrasnoj planinskoj kući s nevjerovatno maštovitim enterijerom, tako dobro stopljenim s tradicijom tog podneblja da samo čekamo kad će se na masivna drvena vrata pojaviti glavom i bradom čuveni hajduk Mijat Tomić, jedan od mitova tog kraja.
Zaputimo li se prema Jajcu, zakoračićemo u istinsku razglednicu sa glasovitim plivskim vodenicama, koje već generacijama fasciniraju putnike i posjetioce. Dah prošlosti, maštovito uokviren u ugostiteljske i turističke vizije, postao je magnet za ljude željne prisnosti i domaćeg ambijenta.
Vremenom su ljudi nešto od tog traga prošlosti počeli unositi u svoje domove, prekidajući tako trend opšte „modernizacije“ kuća i stanova savremenim materijalima i hladnim led svjetlima.
Vrsni sarajevski moler Mirzet Zec, maštovit čovjek sa istančanim osjećajem za razne vrste enterijerskih bravura, potvrđuje da se ljudi vraćaju kamenu i drvetu. Tako u stanovima, umjesto hladnog blještavila modernih, uglavnom neprirodnih, sintetičkih materijala, mnogi vraćaju prirodni kamen ili njegovu imitaciju, a drvene grede postaju sastavni dio dnevnih boravaka.
„Ljudi uključe maštu, pa izmisle razna čuda… Izgrade u dnevnoj sobi ‘folirne’ kamine, kamen po zidovima… To ti je u isto vrijeme i dobar materijal i odlična izolacija, a kad ga dobro uradiš izgleda super, bude prava fantazija – ko na filmu“, priča mi Mirzet, znajući kako mi je potajna želja da cijeli stan izlijepim kamenjem, ali nikad nisam dobio saglasnost ključnog aktera – moje supruge.
Bijeg iz stalne trke s vremenom
I doista, neki stanovi zahvaljujući tom retro-pristupu i izgledaju kao fantazija. Vidjeh jednom prilikom kako je čovjek usred dnevnog boravka napravio veliki kamin, koji ustvari i nije kamin, nego imitacija – lažna vatra plamti u kaminu od čistog kamena obasjavajući cijelu prostoriju, baš kao da je prava.
Odmah pored toga, zapravo ugrađena u čudan kompleks vatre i vode, izgrađena kamena fontana sa električnom pumpom, koja žuborom tog vještačkog vodoskoka dopunjuje taj nestvarno lijepi i prijatni ambijent.
Iz zida se nad fontanu nadvijaju grede prekrivene drvenim daskama, a na zidu, opet, imitacija fenjera s toplom bojom svjetlosti. Onaj lijepi dašak prošlosti, ali preseljen u domaći ambijent!
Ali šta to ljudi traže u tom ambijentu prošlosti, svejedno je li to čarda, restoran ili sopstvena dnevna soba?
Odgovor je jednostavan – bježe iz stalne trke s vremenom u nešto toplo, poznato i spokojno, što se tek ponekad osjeti u toplini doma u hladnoj decembarskoj noći, uz neku Balaševićevu pjesmu punu konja vranih, kašmirskih marama, zvijezda namiguša i tambura u transu…