Kada je davne 1877. godine prvi put izvedena drama Stubovi društva, autor Henrik Ibzen nije mogao ni sanjati kakvu će buru reakcija izazvati priča o gradonačelniku, kojem je prošlost zakucala na vrata.
Još više, nije mogao ni sanjati da će skoro 150 godina kasnje, na Balkanu postojati jedna država u kojoj je skoro uvredljivo spominjati nečiju (nečasnu) prošlost ili da će jedan od stubova društva, a u ovom slučaju sudstvo, ‘stajati’ na potpuno polomljenim nogama.
Kažu da smo pred Bogom i pred Sudom svi jednaki. Ali da li je baš tako?
Ima li manje jednakih ili više jednakih? Nekim jednakim se momentalno provodi odluka Suda, a oni drugi jednaki mogu bez problema da ne poštuju odluke Suda, i da pritom prođu bez ikakvih sankcija.
Može im se…
Ovih dana aktuelna je priča oko poslovnih prostora u centru Sarajeva, u kojima je jedna firma kupila zgradu i betonskim barijerama i zaštitarima, zagradila put radnicima koji rade u zgradi prekoputa. Pa sad ljudi ulaze u svoje prostorije sa zadnje strane zgrade, kroz prozor i preko vatrogasnih merdevina, tik uz korito rijeke Miljacke. Uprkos odluci Suda da se uklone barijere i dopusti nesmetan rad radnicima iz zgrade prekoputa.
Dakle klasično nepoštivanje odluke Suda.
Ali može im se, izgleda.
Imam prijatelja koji radi baš u toj firmi, u koju se penje merdevinama, uskoro će u penziju a svako jutro se vere kao specijalac, da dođe do prostorija u kojima treba da radi. Šta će biti ako se oklizne i padne sa onih merdevina, povrijedi se, ili čak ne daj Bože doživi neki gori ishod nesreće. Ko će biti kriv? Sud koji je donio odluku, a nije se potrudio da se ta odluka i ispoštuje uz pomoć pa makar i policije, onaj bahati vlasnik betonskih barijera, čiji advokat kaže da neće poštovati odluke Suda, ili oni ljudi koji samo idu da zarade hljeb za sebe i svoju porodicu?
I sasvim je logično kada neko polomi jedan od stubova društva da neko drugi na posao dolazi uz pomoć merdevina.
Nije uzgred ni napomenuti da u firmi, čiji radnici iz korita Miljacke ulaze u poslovni prostor da završe svoje obaveze, radi skoro 80 ljudi i da od njihovog „planinarenja“ dobrim dijelom živi i 80 porodica. Da je firmu osnovao demobilisani borac Armije Bosne i Hercegovine i da su svi radnici veoma zadovoljni sa uslovima rada, odnosom vlasnika prema njima pa, u konačnici i primanjima.
Sejdić-Finci
Ali sve to pada u vodu jer „neko“ može da ne sprovodi odluku Suda. Čemo onda da se nadamo? Pravdi?
I uostalom šta se čudimo? Država ne poštuje odluku Međunarodnog suda, već godinama u slučaju Sejdić-Finci. I jasno nam daje do znanja da ipak pred Sudom nismo svi isti.
I kad shvatiš, da su neki od vodećih političara u BiH na slobodi još uvijek, jer se negdje izgubio predmet ili je daktolograf pogriješio u jednom slovu imena, onda je sve još jasnije.
Sudstvo bi trebalo biti jedan od stubova svakog društva. Sud bi jednako trebao poštovati i rudar i političar. Očigledno, možda jednog dana budemo pred Bogom svi isti, ali u ovakvoj državi nismo i još dugo nećemo biti. Sve dok postoje oni koji javno i bez ikakvih sankcija kažu, da neće poštovati odluke suda, čemu mi ostali, obični građani možemo da se nadamo?
Jasno je, možemo se nadati strogoći, koja se trenira na onim najslabiojim i najranjivijim.
Za one jače ne postoji ni strogoća a ni odluka Suda. Na Sudske odluke se može neko i žaliti, ali ipak sudske odluke bi se u normalnoj državi trebale sprovoditi. To je jedan od načina da se u ovoj državi počne poštovati red.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera