Prije nekoliko dana veoma me zabavila vijest o Danielu Thorsonu. Daniel je Amerikanac koji se nakon 75 dana vratio sa meditacijskog retreata i shvatio koliko se u međuvremenu svijet promijenio. On se u izolaciju meditacije povukao 13. marta, baš negdje oko proglašenja pandemije. Odsječen od interneta i svjetskih dešavanja, dva i pol mjeseca je proveo u budističkoj zajednici, meditirajući u kolibici smještenoj u zabačenom dijelu Vermonta. Nakon što je proces okončao, prijavio se na Twitter i upitao: “Jesam li nešto propustio?” Uslijedila je prava poplava komentara, Thorson je dobio veliki broj novih followersa, a o njemu su pisali i neki strani mediji.
S obzirom da svi znamo koliko je pandemija promijenila svijet, lako nam je zamisliti koliko se Daniel morao šokirati onog dana kada je izašao iz svoje kolibice.
Tvrdi da je prvo otišao u supermarket i nije mu bilo jasno što se ljudi odmiču od njega jer je propustio uvođenje socijalne distance. Onda je izašao na ulicu i vidio ljude kako protestuju zbog ubistva ‘nekog Georgea Floyda’.
Nakon što se malo povratio, ali i dalje s milion pitanja u glavi, listajući medije shvatio je da su sve teme koje ga zanimaju, poput globalnog zatopljenja, politike, zdravstvenog sistema itd., ustupile mjesto jednoj jedinoj temi: koroni. U poređenju s njom su i izbori, Brexit te požari u Australiji, teme koje su punile novinske stupce netom prije nego je otišao u izolaciju, pale u posve drugi plan.
Na kraju je zaključio da je u potpunosti propustio jedno kolektivno traumatično iskustvo i da ga zbog toga možda nikada neće razumjeti.
Jedina razlika je ona između offline i online života
Što se mene tiče, rado bih se mijenjala s Danielom, a vjerujem i mnogi drugi ljudi, makar nikad ne razumjela kolektivnu anksioznost i stres kojima smo bili izloženi. Međutim, to nije moguće, kao što mi neće biti moguće ni da se u budućnosti sklonim od svih onih kolektivnih stresova koji mi (nam) predstoje.
Danielov slučaj nije samo zabavan, već se iz njega mogu izvesti i veoma bitni zaključci koji se odnose na većinu nas. Prvi je da se danas gotovo nigdje ne može pobjeći jer nas zbog stalne povezanosti s internetom, vijesti i stres prate svugdje. Odavno ne postoje razlike između provincije i metropole u smislu bivanja u toku, a izgubila se i klasična razlika između sela i grada u načinu života. Najveća razlika koja se danas može uspostaviti je ona između offline i online života. Ali kako je cijeli svijet danas umrežen, offline život je moguć samo u najsiromašnijim i najzabačenijim dijelovima svijeta, ili pak u mjestima u kojima se voljno od njega odričemo kao u ovim tzv. silent retreats područjima, poput ovog na kojem je bio Thorson.
Postalo je uvriježeno da IT moguli i celebrities idu na višednevne meditacije u pustinju gdje nema interneta. Njima se pridružuju i drugi, a turističke brošure se odavno takmiče u nuđenju što egzotičnijih lokacija za medijaciju ili jogu, poput onih u Tajlandu, na Baliju ili u Indiji, s većom ili manjom, izoliranošću od svijeta.
Međutim, i ovdje vlada ono pravilo: koliko para, toliko muzike, jer koliko ljudi, i koliko dugo, sebi može priuštiti odmor bez interneta i život u izolaciji od svakodnevnice? Ne govorim sada o bogatašima i ljudima poput Thorsona, već o nama ostalima koji svakodnevno zarađujemo za život i koji nemam tu mogućnost da budemo bez interneta. Iako s njim, pogotovo u periodima krize kojima smo upravo svjedočili, dolaze i svakodnevne loše vijesti, stres i anksioznost. Izolacije je jednostavno privilegija koju sebi ne možemo priuštiti.
Dakle, danas, paradoksalno, interneta nemaju samo oni koji to sebi mogu i oni koji to sebi ne mogu priuštiti.
Gdje god pobjegnemo, u centru smo zbivanja
Drugi zaključak koji se izvodi iz Thorsonovog primjera jeste ogromna količina novih događaja koji se dese u toku svakog dana i koja su se nakupila za dva mjeseca, pa su Thorsonu trebali dani da ih usvoji.
Iako je korona izdominirala nad ostalim temama, ona sama je donijela mnoštvo subtema i teorija, a paralelno su se dešavale i druge stvari. U globalnom svijetu do nas stižu i lokalne i svjetske vijesti. Stalno nas zaskaču iz desetina medija, sa svih strana i raznih uređaja da bukvalno nemamo vremena da odahnemo. Izolacija je nemoguća, a stvari se smjenjuju s tolikom brzinom da mi jednostavno nemamo vremena da se naviknemo na jednu, a tu je već druga stvar. A budućnost se čini sve neizvjesnija i sve nas više ispunjava slutnjom.
Ko je prije nekoliko dana mogao prognozirati recimo nemire u Americi, a onda i širom svijeta, koje je izazvalo ubistvo Georgea Floyda? Postoji li danas iko na svijetu ko može sa sigurnošću reći šta nam još predstoji sa korona virusom i kada će u potpunosti prestati opasnost zaraze? Čak i da postoji, kako da znamo da je to upravo ta osoba kad ima toliko čije nam se mišljenje nudi? Kome da vjerujemo? Bukvalno se svakim danom, satom, minutom, pred nas plasiraju novi događaji.
Da se vratim Thorsonovom slučaju i onome na što nas je podsjetio… Mi danas živimo u svijetu u kojem se ne može nigdje pobjeći, u svijetu u kojem duža i potpuna izolacija nije moguća, osim u slučajevima ekstremnog siromaštva ili pak ljudima koji su odbačeni od društva i koji se nalaze na margini, iako tu govorimo i o nečemu drugom. Jer gdje god da pobjegnemo, uvijek smo u centru zbivanja. Ovo ne važi samo za sretnike koji sebi mogu pruštiti da ne budu na internetu duži period, ali i u njihovom slučaju radi se samo o kratkotrajnom predahu poslije kojeg im je potrebno vrijeme da se vrate u “normalu”.
Nama preostalima ostaje živjeti u svijetu u kojem se stvari dešavaju tolikom brzinom da je potreban napor da ih upratimo i koji uzima svoj svakodnevni danak u mentalnom i fizičkom zdravlju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera