Iako je juni, ja sam još “zaglavljena” u Americi. Ovdje redovno provodim jesen i zimu posljednjih desetak godina. I ovdje sam u svome, na svome, kao i u Sarajevu. Ovdje su mi moje dvije djevojčice i normalno je da sam u Los Angelesu kao kod kuće.
Ali, uvijek se vraćam u Bosnu i Hercegovinu u aprilu. Sada, zbog pandemije korone, kako rekoh, zaglavih neplanirano. Moram reći da mi ovaj karantin uopšte nije smetao.
Pronašla sam divnu zanimaciju i bavila se sobom i svojim “rastom”. Nadograđivala sam znanja iz područja koja me interesuju, bavila se jogom i meditacijom, a sa kćerkama istraživala nove recepte i nove-stare mudrosti očuvanja zdravlja i liječenja prirodnim stvarima.
Malo sam iznenađena činjenicom što su i ovdje ljudi tako sve prihvatili, disciplinirano provodili sve upute, a ja, moram priznati, sve sam više vjerovala da je cijela priča o virusu malo prejudicirana i da smo morali samo jačati imunosni sistem, hraniti se zdravo, bez panike i koliko-toliko održavati razmak od onih koji zaista izgledaju bolesno i iznemoglo.
Srećom, mi ipak nismo bili zatvoreni u kućama. Mogli smo i možemo stalno ići do plaže, u prodavnice i šetati do mile volje, čak i bez maski. Svakim danom sve veći broj ljudi sve se više opuštao i posljednjih dana plaže su prepune, mnogo je manje ljudi bez maski. Jučer su počeli s radom i restorani.
‘Ne mogu disati’
I baš kad sam pomislila “Evo, sve je OK, sad idem kući”, desio se užasan incident u Minneapolisu, gdje je policajac naočigled prolaznika, uz pomoć svoje trojice kolega, usmrtio Afroamerikanca koga je uhapsio, koji se nije opirao i nije bio naoružan. Devet minuta koljenom mu je pritiskao arteriju na vratu i tako mu oduzeo kisik i život.
Gledala sam taj snimak i istraumatizirala se. Još i danas čujem glas Georgea Floyda kako stenje i moli policajca da mu dozvoli da diše, da ga ne ubije. “I can't breathe”, stenjao je jadni čovjek. Policajac se nije obazirao ni na te jauke ni na molbe prolaznika da pusti čovjeka i da će ga usmrtiti. Sklonio je nogu s njegovog vrata nakon devet minuta, kad je ovaj paćenik već izdahnuo.
Čovjek koji je sve snimio postavio je snimak na društvene mreže, koji je postao viralan. Uzbudio je cijelu Ameriku, a izazvao neopisiv gnjev Afroamerikanaca. To je bio okidač, pređena crvena linija. Ljudi su se prisjetili svih ubijenih građana koje je policija tretirala drugačije zbog drugačije boje kože.
Po nekim istraživanjima, vjerovatnoća da će policajac ubiti bijelca za neki prekršaj iznosi jedan prema milion, dok je taj omjer u slučaju Afroamerikanaca neuporedivo viši. Iako je 2020, Afroamerikanci u sjećanju imaju veliki bol i gnjev zbog više stotina godina ropstva i poniženja. Oni to ne zaboravljaju, a ovakve i slične scene uvjeravaju ih da još ima mnogo rasista.
Konačni ispit
I tako, protesti su počeli u Minneapolisu, gdje je zapaljena policijska stanica u kojoj su radili policajci koji su ubili Floyda, počeli su obijanje radnji, paljevine i krađe. Protesti su se pretvorili u užas i cijeli grad bio je u plamenu. Čak je i predsjednik Trump zaprijetio da se grad urazumi, a ako ne, da će poslati vojsku da uspostavi red i mir.
Kasno. Duh je izašao iz boce.
Protesti su se proširili i na druge gradove, a demonstrantima su se pridružili i mnogi bijelci koji su se frapirali i istraumatizirali gledajući snimak i nasilje nad jadnim čovjekom.
Orgijanje u nekom gradu daleko od Los Angelesa i nas se dojmilo, ali smo se nadali da će ovaj grad ostati miran i da će se s hapšenjem policajca stvari malo smiriti. Ali nisu.
Danas je počelo i u Los Angelesu.
Sjedila sam u svojoj bašti u Veniceu, petnaestak minuta hoda od Santa Monike, kad smo čuli intenzivne letove helikoptera i zvukove policijskih sirena. Sve se prolamalo, počela je i pucnjava.
Uključili smo TV i vidimo: protesti u Downtownu (centru grada) i na Lincoln Boulevardu, tu oko nas, u Santa Moniki.
Reporteri pokazuju velike grupe ljudi iz raznih smjerova da se organizuju i djeluju po područjima. Počinju obijati radnje, iznositi robu, drugi pale vatre na ulicama, policija svakog trenutka dobija sve veća pojačanja. Demonstranti nose parole: “Životi Afroamerikanaca tiču nas se” i mnogo slika Georgea Floyda s natpisom “Ne mogu disati”.
Oko naše kuće nepodnošljiva galama. Komšije izlaze iz kuće, dolaze do nas, drugovi zovu moje kćerke… Svi smo na Viberu… Svi izvještavamo gdje se šta dešava.
A ja baš počela konačni ispit za life coacha. “Pitanje broj 12: Koje tehnike i alate primijeniti za smanjenje stresa kod klijenta?”
Da nije tragično, bilo bi smiješno.
Kako sada savladati stres i dati kompletan odgovor na pitanje? Pokušavam se skoncentrisati, ali helikopteri su mi iznad glave petnaestak metara, jure za nekim autom koji im je izmakao, zbog nekoh prestupa, šta li…
Potrebne promjene
Ovo zaista nikad nisam ovdje doživjela. Ljudi su uplašeni, beznadni.
Vjeruju li svojoj državi i ovom sistemu? Ne znam. Znam samo da svi govore da se nešto u ovoj zemlji mora mijenjati. Da je mnogo nepravde, da je velika razlika među ljudima, previše bogatstva nepravilno raspoređeno. Zato su jadnici koji se usude provaliti u prodavnicu robe da bi uzeli nekoliko komada odjeće zaista za žaljenje.
Onaj kome to ne treba to i ne radi. Zašto je to jedna silna Amerika dozvolila, ne znam.
Vidim ovdje i srećem mnogo divnih ljudi, humanista, neviđena tehnologija, praktične stvari koje treba preuzeti i preslikati, ali toliko toga nedorečenoga.
Upravo slušam gradonačelnika Los Angelesa. Poziva ljude da se vrate kući, da poštuju policijski sat, koji je počeo u šest sati.
Demonstranti su još na ulicama, počinju i hapšenja.
Za sutra su, evo kažu, najavljena nova okupljanja u drugim područjima Los Angelesa. U nedjelju veliki skup zakazan u Hollywoodu. Hoće li dotad biti mira? Nadamo se.
Iz iskustva znamo da se nasiljem ne postiže mnogo. Samo konstruktivnim i dobro planiranim protestima.
Imamo li mi nešto naučiti iz ovoga?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera