Doskora sam mislio da pisac ne može biti dobar ako nije i dobar čovjek. Međutim, čekajući ovaj famozni 10. decembar, pišući ove redove u toploti doma u inače hladnoj Švedskoj, dogovarajući sastanak logoraša s novinarom Royem Gutmanom tog istog dana u Stockholmu, shvatio sam da je ipak drugačije.
Pisac može biti briljantan dok kucka svoje misli i slaže ih u rečenice. I, za razliku od ljekara ili oficira, dobar pisac ne mora biti i “dobar čovjek”, moralan, primjer drugima i na strani humanosti, istine i pravde. Nikom se on ništa nije obavezao dok god poštuje zakon.
I zato, koliko god me pogađalo sve što je Peter Handke uradio, zapisao, izbubetao o zločinima i genocidu u Bosni i Hercegovini, nije ništa drugačiji od bilo kojeg drugog negatora genocida.
No, nije bitan Handke.
Ljekari se moraju zakleti da će liječiti i pomagati ljude i zato ne mogu biti ubice, kao Mengele. Ako su ubice, nisu ljekari. Oficiri moraju poštivati konvencije o pravu i običajima rata, sprečavati zločine i kažnjavati počinioce. Moraju čuvati i svoje vojnike, ne samo njihove živote nego i paziti da ne postanu najobičnije ubice ili silovatelji i da zbog tog, kad sve prođe, izvrše samoubistvo ili završe u zatvoru.
Zato Ratko Mladić nije bio dobar oficir jer je od 12. maja 1992. vojsku koju je predvodio poveo ne samo u rat nego i u sistematski pokolj i progon komšija, civila po cijeloj, tek proklamiranoj “Srpskoj republici Bosni i Hercegovini”, koji će kulminaciju doživjeti srebreničkim genocidom.
Tog istog 12. maja 1992. u Banjoj Luci Mladić je i uzviknuo: “To je, ljudi, genocid!” Znači, znao je i svjesno kršio konvencije. I bi Omarska, bi Sušica, Višegrad, Prijedor, Tomašica, Kozarac, pa bi i Ferhadija i Vilina vlas i bi Srebrenica… i bi genocid. I bi i Mladić u zatvoru, kao i stotine drugih. Kao i Handkeov jaran Milošević. Zna to i Handke, kao što znaju i oni što ga brane. Ali nije, kažem, bitan Handke. Bitan je Nobel.
U tom grmu leži Nobel
Alfred Nobel umro je upravo 10. decembra davne 1896. Za života je patentirao 355 izuma, a zbog izuma dinamita zaradio je ogroman novac.
Tokom jednog od eksperimenata s eksplozivom 1864. izgubio je i najmlađeg brata, Emila. A na ideju da od tog novca osnuje fondaciju u koju je ušlo 31,5 milliona kruna s ciljem dodjele nagrada za izuzetne uspjehe onima koji svojim sposobnostima najviše doprinose čovječanstvu došao je samo godinu prije smrti.
Direktan povod bila je spoznaja da se njegov izum ne upotrebljava u mirnodopske svrhe, tj. da se dinamit koristi za ubijanje ljudi. Zbog eksploziva su ga nazvali “genijem zla i trgovcem smrti, čovjekom koji se obogatio pronalaženjem načina da se ubije što više ljudi u što kraćem vremenu”.
Iz oporuke, kojom je svoje biološke nasljednike izostavio iz podjele njegovog novca, vidi se da se novčana nagrada ima dodijeliti “onima koji su u protekloj godini učinili najveću uslugu čovječanstvu”. Osim toga, nedvosmislen je i u vezi s ciljem svog života: “Jedini cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren da to znači prije svega blagostanje.”
I u tom grmu leži Nobel. I ključno pitanje danas nije je li Handke dobar, najbolji pisac nego je li učinio neku posebnu uslugu čovječanstvu.
Naravno da nije. I znaju to i švedske elite, ali ne smatraju to relevantnim jer “dobar pisac ne mora nužno biti i dobar čovjek”. Tu je sadržan sav njihov izgovor za najsramniju odluku Švedske akademije od njenog nastanka. I tu su u pravu.
Međutim, Handke nikad nije smio biti nagrađen Nobelom. Ne samo zato što se prije nekoliko godina zalagao za ukidanje te nagrade ili što je intervenciju NATO-a uporedio s Auschwitzem, a negirao genocid u Srebrenici, nego zbog ciljeva samog Nobela i njegovih razloga da uvede tu prestižnu nagradu, koju od 1902. dodjeljuje kralj Švedske.
Handke ne čini ‘uslugu čovječanstvu’
Handke veliča Miloševića, njegove topove i snajpere iznad Sarajeva dok gađaju ljude kao glinene golubove. Negira i opravdava genocidni pokolj 8.372-oje ljudi u Srebrenici. On radi upravo ono od čega se Nobel pokušao distancirati osnivanjem baš takve nagrade, tako da upravo ta nagrada, za razliku od ostalih za književna dostignuća, u sebi nosi mnogo više.
Za Nobelovu nagradu pisac mora biti i dobar čovjek, neko ko ne opravdava masovna ubistva i eksplozije koje civile nose u smrt, jer je to i ključni razlog da sama ta nagrada uopće postoji.
Ova sramna odluka ne samo da baca ljagu na švedsku kraljevsku porodicu, koja se u nedavnom odgovoru Majkama Srebrenice već izjasnila povodom pitanja genocida u Srebrenici, nego se direktno kosi s ciljevima i razlozima samog postojanja i Fondacije, a time i svih onih koji su je dodijelili.
Handke može biti najbolji pisac 2019, ali kao osoba ne doprinosi ničem pozitivnom, a sigurno ne čini bilo kakvu “uslugu čovječanstvu”. To je već dokazao i devedesetih, a i 2014, kad se zalagao za ukidanje te nagrade, upravo zato što ne dijeli ni humanost ni ljudske vrijednosti koje je Nobel ostavio čovječanstvu.
Zanimljiv je podatak da je Adolf Hitler 1937. zabranio njemačkim naučnicima i piscima da prime tu nagradu. Nobel i Hitler davno su pokazali na kojoj su strani historije, a dokazao je i Hitlerov zemljak Handke.
Nobel je zbog svog izuma izgubio brata. To mora da je bio užasan teret za takvog čovjeka koji je svojom nesebičnom oporukom na najbolji način zadužio čovječanstvo, a i svoju Švedsku.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Danas oni koji trebaju čuvati njegovu zaostavštinu, moralna načela i humanost rade jedan eksperiment koji je, onog trena kad je Handke primio ček na 935.000 eura, kao štapin dinamita, postumno eksplodirao u ruci Alfreda Nobela.
Neuspjeli pokus
Nobel je učinio sve da za života ispravi svoju “grešku”. Pitanje je kako će se njegov Komitet, švedska kraljevska porodica, pa i švedska javnost nositi s ovim posljednjim, neuspjelim pokusom u srcu Stockholma, 123 godine nakon njegove smrti.
Ovog puta žrtva nije Nobel ni njegov brat. Žrtve su oni kojima nagrada Handkeu ponovo ubija najmilije dok s bljutavim okusom u ustima protestiraju na minus šest stepeni u švedskom mraku, osvijetljeni kamerama iz cijelog svijeta i praćeni pogledima švedskih policajaca.
Žrtve smo, na kraju, svi mi, pa i oni koji su zbog vlastitih žrtava iz ratova devedesetih došli izraziti podršku Handkeu. Ovo nije svijet kakav je Nobel želio, niti će dugo biti.
Deseti decembar pamtim jer smo tog dana u koncentracijskom logoru Manjača 1992. prvi put čuli da se logor konačno raspušta. Nakon dugih 200 dana kao 20-godišnjak u Omarskoj i na Manjači, šest dana kasnije, konačno sam opet bio slobodan.
Već prva knjiga o logorima nosi naziv Svjedok genocida, a njen autor Roy Gutman dobio je Pulitzerovu nagradu. Jučer nam se pridružio na ulicama Stockholma i pozvao Handkea da se suoči s majkama Srebrenice i logorašima Omarske.
Slušajući Roya, a zatim i Teufiku Šabanović, koja je u suzama i na tečnom švedskom govorila o ubijenom ocu, gledajući u dobre oči logoraša Muharema Nezirevića, povjerovah i da je Nobelov duh prvi put bio s nama vani, a ne pod blještavim svjetlima sale Kraljevske akademije.
Bitna je Christina
Obraz nacije i Evrope ovog 10. decembra spasila je Christina Doctare, žena koja je devedesetih liječila ranjene po Bosni, a zatim se okrenula pružanju pomoći silovanim ženama po Bosni i Hercegovini.
Tokom protesta u emotivnom govoru odrekla se Nobelove značke, koja joj je u okviru kolektivne nagrade dodijeljena 1988. UN-ovim mirovnim snagama, jer “priznanjem Handkeu oni brišu našu zajedničku historiju i time i oni imaju krv na rukama”.
Bila mi je čast, kao i mojoj supruzi Azri, koja je kao dijete bila zatočena u Trnopolju, sjediti pored te divne žene tokom večere i ispričati neka iskustva iz Omarske iz 1992. i pomno slušati njenu priču. Za mene, i sve prisutne, ona je prava nobelovka.
Dok smo mi sjedili pored Christine Doctare, tokom one svečane večere, Handke nije sjedio ni blizu kralja Švedske. Dobro upućeni kažu da to mnogo govori o tome šta oni misle o večerašnjem cirkusu u Koncertnoj hali.
Kraljevska porodica već je obećala posjetu Potočarima i Srebrenici. Vjerujem da će doći. Princeza Victoria već je obišla Tarikov Muzej “11. 7.” u Sarajevu.
Možda bi, kad krenu za Potočare mogli povesti i sve odgovorne za dodjelu, kao i samog Handkea. Na takvim mjestima čovjek uglavnom zanijemi, kao Angela Merkel nedavno u Auschwitzu. Zanijemi jer bukvalno može čuti ljudske krike i eksplozije iz prošlosti.
Osim Miloševićevih projektila i krikova Srebreničana, u Potočarima će se od ovog 10. decembra moći čuti i krici jednog Šveđanina… velikog Alfreda Nobela.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera