Da bi se najbolje upoznao jedan narod, odnosno narodi različitih vjeroispovijesti, rasa, nacionalnosti, samim tim i različitih običaja i pravila života, potrebno je vratiti se zapisima, svjedočenjima mudrih i obrazovanih ljudi, tekstovima, podacima pohranjenim u kjigama i drugim svjedocima prošlosti. Nerijetko se čuje „Narod koji nema prošlost, nema ni budućnost” i to se može prihvatiti, istina, samo djelimično, jer svi mi kao pojedinci, a i kao narod u cjelini, imamo prošlost, koja nas opominje, usmjerava, navodi na mudrije odluke zarad ličnog i opšteg dobra. Samo, može se postaviti pitanje koliko kao društvo u cjelini brinemo o dobrima prošlosti, jer vremenom, nebrigom propadaju, nestaju, a što svakako predstavlja gubitke, kako u materijalnom ali mnogo više u kulturnom i duhovnom smislu, te tako zaista možemo doći u situaciju da nemamo prošlost, jer je nismo sačuvali, odnosno nismo sačuvali dokaze, eksponate.
Nedovoljna briga o kulturi
Nesporno je da kulturno nasljeđe predstavlja identitet jednog geografskog područja i naroda koji tu vijekovima žive, svjedoči o vremenu i promjenama tokom različitih društveno-političkih previranja, koja su svakako imala, a i danas imaju veoma jak uticaj na svakodnevni život, navike i običaje. Sam prostor Balkanskog poluostrva vijekovima je predstavljao odeređeno žarište, predmet interesovanja velikih sila, imperija, prostor susreta istočne i zapadne kulture, civilizacija, protoka roba i usluga, što se višestruko odrazilo na kvalitet života, progres ali i nazadovanje, blokade u razvoju.
U državama tranzicije, kultura i umjetnost se nerijetko stavljaju u drugi plan, naročito po pitanju finansiranja i podrške, što se do prije nekoliko godina moglo vidjeti i na sramnom primjeru zatvorenog Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koji je uz nesebičnu podršku radnika muzeja i entuzijasta ponovo otvoren za javnost, te uprkos svim problemima, ove godine ponosno obilježava 130 godina postojanja, opravdava svoju ulogu hrama kulture, civilizacije i razvoja.
Osnovan 1888.
Sa ciljem očuvanja ali i sprečavanja krijumčarenja blaga sa prostora Bosne i Hercegovine, 1888. godine Zemaljska vlada osnovala je Muzejsko društvo i Zemaljski muzej, koji je od 1913. godine smješten u veličanstvenom zdanju arhitekte Karla Paržika, u centralnom dijelu Sarajeva, u kome je, uprkos svim burnim događajima dvadesetog vijeka ostao i danas. Svojim gospodskim, veličanstvenim izgledom, zdanje muzeja iako na prvi pogled u drugom planu, u neposrednoj blizini i u sjenci Parlamentarne skupštine BiH, poput granice stoji na prelazu sa elegantne, otmene austrougarske arhitekture ka socijalističkoj, na drugoj strani, te tako daje specifičan, autentičan izgled naselju Marindvor, i svakako je jedna od najljepših građevina kako u Sarajevu, tako i u državi.
Otvarajući stara vrata ulazim u prostor koji miriše na prošlost, odiše tradicijom i mukotrpnim trudom i radom vrijednih generacija, prošlih i sadašnjih, da na što bolji i tačniji način dočaraju prošlost ovih prostora. Nakon susreta sa prijatnim ljudima, zaposlenim u muzeju, silazim u Botanički vrt, poseban, čaroban dio muzeja, pod otvorenim nebom, koji je istovremeno i izvor kiseonika, zelena oaza u centru grada. Vrijeme provedeno na klupi, koja se svojom zelenom bojom utapa u izgled vrta, uz prijatnu svježinu zelenilom bogate fontane, dovodi me u stanje smirenosti i harmonije, odnosno ono stanje duha i uma za kojim svakodnevno težimo u današnjem vremenu, punom stresa. Prolazeći pored stećaka, nalazim se u Odjeljenje ze etnologiju, u kojem gubim osjećaj za sadašnjost, posmatrajući fragmente safavidskih tepiha, pa sve do starih bosanskih soba, sa vjernim prikazima tadašnjeg života, načina oblačenja i običaja.
Neposrednom susretu sa botanikom, geologijom i zoologijom, pomalo zastrašujućem, a istovremeno i fascinantnom toku razvoja, izložen sam u Odjeljenju za prirodne nauke. Eksponati Odjeljenja za arheologiju ostavljaju na mene naročito jak utisak, počev o praistorijskog srebrnog novca i posuda, preko antičkih skulptura, do srednjovijekovne Sarajevske hagade. Teško je odvojiti pogled od prelijepog nakita, posuda, iskopina, od svijesti o njihovoj, za mene neprocjenjivoj vrijednosti.
Nova pravila ponašanja
Potrošačko društvo nameće nova, latentno surovija pravila ponašanja, bitku za materijalnim, instant zadovoljstva, u duhovnom smislu jeftine, efemerne proizvode masovne kulture koji se gube u masi kiča i šunda, a sa druge strane široke narodne mase ostaju indiferentne prema pravim vrijednostima i pažnje vrijednim civilizacijskim tekovinama. Nerijetko i sam sebi upućujem kritike da ne vodim dovoljno pažnje o prostoru u kome živim, o svim ljepotama koje me okružuju, i da svakao mnogo više vremena trebam provoditi, kako u Zemaljskom muzeju, tako i u drugim muzejima u neposrednoj blizini, a zašto da ne i u meni udaljenim gradovima, jer ova država, a i širi region, nesumnjivo imaju mnogo toga da pokažu svojim stanovnicima i posjetiocima.
Radoznalost često nije dobra, međutim biti radoznao da što više saznaš o prošlosti teritorije na kojoj živiš, mjestu u kome vijekovima unazad žive tvoji preci, sasvim je poželjno i prihvatljivo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera