„Pogledajte, Ljudevit Gaj bio je ruski plaćenik“, objašnjavao je profesor povijesti gimnazijalcima početkom devedesetih godina u jednom manjem mjestu u Hrvatskoj. Nagnut nad katedrom, energično je mahao stranicama Slobodnog tjednika, danas pokojnim tabloidom koji je tada dobro zarađivao od huškanja na srpsku manjinu. Hiljade zlatnika, ili čega već, što je Ljudevit Gaj, kojemu Hrvati danas duguju današnje pisane slovne znakove, dobio od ruskog carstva, bio je ultimativni dokaz da je mrska jugoslavenska ideja rođena u hodnicima ruskih tajnih službi. Jasno, nije prošlo mnogo, možda nekoliko školskih sati, rusko carstvo je najednom postalo Sovjetski savez, a Ljudevit Gaj komunjara koji je Hrvate svojom idejom sveslavenskog pokreta zatočio u tamnicu naroda pod imenom Jugoslavija.
Profesor je gimnazijalce, koji su netom ušli u suverenu&neovisnu Hrvatsku, naumio brzo, k'o što se hamburgeri rade u McDonaldsu, pretvoriti iz malih u velike Hrvate pa je zaključio da svjetsku povijest ionako znaju iz filmova, a da u svoju glavu trebaju utuviti što više hrvatskih veličina.
Gimnazijalci su za peticu trebali naučiti cijele govore koje im je prethodno slovkao kako bi vrijedno zapisali u bilježnicu. Tako su od riječi do riječi morali pred njim biflati govor Zrinskih i Frankopana prije nego su im odrubili glave, cijeli govor Stjepana Radića prije nego ga je pogodio metak iz pištolja Puniše Račića, pa još nekoliko citata kraljice Jelene. Bilo je to dovoljno za peticu. Učenici bi citirali buljuk budalaština, pazeći da ne primijeti da klupa iza šapće, dok je profesor nezainteresirano gledao kroz prozor učionice. Ostalo su ionako znali iz američkih filmova.
Najbitnije je biti Hrvat-odlikaš
Vojna krajina, ta austrijska konstrukcija kojom su Bečani sebe čuvali od navale Osmanskog carstva, vremenom se pretvorila u rasadište Srbalja, jer normalni Hrvati tamo nisu htjeli živjeti pa su je naseljavali manje pitomi s istoka. I ostali tamo stoljećima, zbog čega Hrvatska dan-danas osjeća probleme.
Prošle su godine, bivši gimnazijalci i dan danas se uz smijeh sjete svega što u gimnaziji nisu naučili, zaboravivši tko je bila ta Jelena i ne znajući više je li taj Stjepan Radić bio neki kralj ili ban. Profesorova metoda se, međutim, ipak isplatila. Tko bi rekao da će biti avangarda koja je danas ušla u srednju struju. Danas je, kažu nam svaki dan s crkvenih oltara i političkih govornica, Jugoslavija bila staljinistička diktatura pod okupacijom sovjetskih trupa, antifašisti su zapravo fašisti, a fašisti su hrabri borci za hrvatsku stvar, socijalizam se ne razlikuje od nacizma, i sve tako dalje, i sve tako sve bliže.
Premijeri, narodni zastupnici, novinari…, svatko se danas utrkuje da utuvi neukom narodu da je sam Josif Visarionovič Staljin od 1945. do 1990. grčevito držao vlast i pokoravao dobre Hrvate. A ovi ponavljaju sve što im slovkaju kako bi zaradili onu peticu, ne razmišljajući previše o svemu jer danas je nabitnije biti Hrvat-odlikaš. Evo nam i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je povijest i političke znanosti izgleda učila iz deklaracija proizvoda na policama supermarketa pa sad Hrvate uči kako bi bilo dobro ući u novu Vojnu krajinu.
Drugi neprijatelj
Kako su sve učili napamet, zaboravili Hrvati da su im prije samo nekoliko školskih sati o istoj toj Vojnoj krajini pričali sve najgore, pa stali pljeskati predsjedničinoj ingenioznoj ideji da zajedno s Poljskom, Mađarskom i baltičkim zemljama, sve šampionima evropske demokracije, stvori Vojnu krajinu.
„Od mora do mora“, cvrkuće predsjednica, „imat ćemo Uspravnicu!“. Dakako, neprijatelj više nije osmansko, nego rusko carstvo, a svoju dobru učenicu pohvalio je i sam američki predsjednik Donald Trump, prije nego će pogledati direktno u Sunce. Biologiju je, baš kao i predsjednica, učio iz rijalitija.
I eto Hrvata opet u Vojnoj krajini, braneći nečije tuđe granice, samo što će, kladimo se, za nekoliko desetljeća mali Mađari i Poljaci učiti kako su tu Vojnu krajinu, Uspravnicu, ili kako se već zove, naselili divljaci s juga pod imenom Hrvati.
Dakako, tako se više neće zvati jer je predsjednica, oduševljena službenim posjetom kulisama za film „Gospodar prstenova“ na Novom Zelandu, godine 2017. poželjela da se Hrvati nazivaju Hobitima. Institut za povijest brzo će pronaći dokaze da su Hrvati zapravo Hobiti, a profesori povijesti, premijeri, narodni zastupnici, novinari…, stat će od velikih Hrvata stvarati još veće Hobite. Poznato je, uostalom, još iz Tukididovih zapisa, tumačit će nam HRT (Hobitska radio-televizija) u svojem TV Kalendaru – rado Hobit ide u vojnike.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera