Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi.
(Sv. Franjo Asiški, odlomak iz “Pjesme brata Sunca”)
“Nije dovoljno oslanjati se samo na moralno nego je potrebno pretočiti to moralno u zakone, koje će onda svi ljudi biti dužni da poštuju. Nema više samo moralno”, dio je zanimljivog i neobičnog izlaganja jednog od učesnika predavanja na kakvom, iskreno, do danas nisam bio niti sam čuo da je slično održano – “Vjera i zaštita okoliša“.
Na ovo predavanje u Goraždu, poslom i zadovoljstvom, došao sam sumnjičav. Ekologijom se danas baš i ne bave vjerska lica – koja su bila ključni i jedini predavači u ovom slučaju – a taj je teren, nekako, ostao “neobojen”, odnosno prepušten isključivo predanoj šačici ljudi koji, srećom po nas, još imaju snagu da iznesu borbu za očuvanje našeg prirodnog blaga.
Kad kažem “našeg”, mislim na globalno, jer Bosna i Hercegovina ili bilo koja druga zemlja ne može opstati sama, bez interakcije sa susjednim, ali i dalekim ekosistemima. A ako to nekome nije jasno do danas, onda bi valjalo da počne mijenjati navike unosa (bespotrebnih) informacija u svoj intelektualni aparat. Na koncu, tako je i s ljudskim bivstvovanjem, ali to je već druga tema.
Drugačiji pristup
Elem, došao sam sumnjičav, ali sam otišao nemalo iznenađen i obradovan činjenicom da je ovo vjerovatno početak drugačijeg pristupa vjerskih zajednica pitanjima koja tište i tek će tištiti čovječanstvo. Mislim da ljudi generalno ne shvataju ozbiljnost trenutka u kojem obitavamo, te našu važnu ulogu i uticaj na živote onih koji tek trebaju da dođu na ovaj svijet – a biće ih sve više i više.
Iskreno, ne želim da moje unuče odrasta u sredini koja će biti sušna, očerupana i neplodna, a ne znam nikoga ko bi to htio, a da je iole normalan. Još iskrenije, vjera je, po meni, praksa – djelovanje, a ne puko moralisanje o nečemu što tek treba da dođe. To nešto je već došlo. I dobro i loše. Tu je. Tačka.
Vjerski službenici – Jevrej, pravoslavac, musliman i katolik – iz perspektive svetih knjiga i pravila na predavanju su govorili više o tome koja je veza između Boga kao stvoritelja svega što nas okružuje i onoga što je stvoreno i dato čovjeku na upravljanje. A što se uništava.
Čuo sam poučne stvari od svakog od njih. Čuo sam da opšta industrijalizacija, isključivo profitni interes i “pumpanje ega” nisu nikakav napredak nego propast. Čuo sam da će nas egoizam i pohlepa odvesti u propast zbog pretjeranog uništavanja prirodnih potencijala. Čuo sam da se čovječanstvo – kakav paradoks! – bori protiv života ovakvim djelovanjem. Čuo sam da su ljudi postali robovi onoga što posjeduju zato što žele više, veće, sjajnije, ukusnije, što direktno umanjuje bogatstva naših mora, šuma, rijeka, a što, opet, vodi bijedi i otuđenju. Čuo sam da naša plava planeta, Majčica Zemlja, treći kamen od (brata) Sunca, postaje pakao, i to onakav kakav je opisan u svetim knjigama i otjelotvoren u noćnim strahovima djece.
Služenje životu
Međutim, čuo sam i to da možemo i moramo “preokrenuti” profit tako da služi životu. Čuo sam da možemo zauzdati materijalno tako da služi životu. Čuo sam da milijarderi mogu upotrijebiti svoje ogromno, pomalo sramotno veliko bogatstvo tako da bude na usluzi i onima koji dnevno pojedu šaku riže ili tanjir graha. Čuo sam da je čovjeku data ogromna – kažu: čak i božanska – moć, pa ako je već sposoban od žita napraviti brašno i hljeb, a od grožđa vino, da onda može od ove planete napraviti mjesto koje možda neće biti raj, ali će biti ono što istinski i treba biti: naša zajednička majka, kojoj se uvijek vraćamo kada nam loši klinci iz kvarta opale šamar.
Čuo sam, ukratko, da moramo i možemo promijeniti sve svoje navike ako mislimo živjeti ispunjen, blagorodan i sretan život.
Skoro tri i po miliona građana Bosne i Hercegovine izjasnilo se da pripadaju nekoj od tri dominantne religije na popisu 2013. godine. Dakle, gotovo kompletno stanovništvo ove zemlje sebe smatra vjernicima. Poruke koje su predstavnici najvećih vjerskih zajednica poslali svome “stadu”, a čiji ste dio pročitali iznad, tako dobijaju na težini i suštini.
Dobijaju na težini i suštini zato što su poplave 2014. godine – dakle, godinu nakon popisa – ogolile, razotkrile i izbacile na površinu najdublje ponore ljudi koji su, lakomisleno i nehajno, bacili hiljade tona plastičnih boca, veš-mašina, “stojadina”, šporeta i ostalog otpada u krvne žile zemlje – naše rijeke. Ovdje neću spominjati onu drugu, svijetlu, ljudsku, hrabru i herojsku stranu naroda koji je ustao na noge da pomogne onima u nevolji. Neću, jer je to normalna, jaka i stvarna strana ove zemlje.
Istinski melem
Ali živim za dan kada će vjerski službenici ljudima češće govoriti ono što su nama govorili predavači na navedenom skupu, a što je bio istinski melem za dušu. Nama – vjeroučiteljima, načelnicima, nastavnicima, mladima, vjerskim službenicima, ekolozima i svima ostalima koji smo dijelili isti prostor u Goraždu.
“Najbolje vrijeme da se posadi drvo bilo je prije 20 godina, a drugo najbolje vrijeme jest sada”, kažu Kinezi.
Sadimo to drvo, to sjeme, da se ne trznemo prekasno i da nas ne bi ubila ekstremna hladnoća, dok se lažno grijemo senzacionalističkim naslovima dnevnopolitičkih previranja, koja će sutra biti juče, dok planeta sve više vrišti, stvarajući buku koja će sve češće plašiti njenu djecu.
Izvor: Al Jazeera