Piše: Dado Delić
Gomila koja ne trepće dok gleda u mene, mi govori da sam ponovo u Indiji. Predio je isti sa obje strane rijeke. I one nepalske, i one indijske. Rižina polja ustupila su mjesto svjetski poznatom indijskom čaju. Niske plantaže grmlja crnog čaja pružaju se u dugačkim nizovima i ostavština su kolonijalnih vremena. Nešto sjevernije se nalazi i Darjeling. Tokom kolonijalnih vremena, ovaj grad je bio sanatorijum za engleske vojnike. Smješten podno Himalaje, okružen poljima indijskog čaja i uz planinsku prugu koja vodi do njega, ovaj grad je od nastanka pa do danas ostao neizbježna stajna tačka većine turista koji se zadese u ovom dijelu svijeta.
Mene put ipak vodi južno, ka Kolkati. Sa ogromnim čekićem u ruci, radnik željeznice izlazi van kontrolne sobe, i iz sve snage udara o čeličnu polugu obješenu o bambusovom štapu. Uz zvonjavu, rampa se podiže, a zadnji vagoni indijskog voza se gube u krošnjama visokog drveća. Oblak dima prati nestrpljivu gomilu koja se skupila na pruzi. U isti mah, kao po naredbi prestaju buljiti i turirajući motorima jure prema Siliguriju. Ja izabirem cestu, na kojoj do kraja dana jedva da susrećem vozila.
Pustom cestom kojom prolazim, privlačim poglede. Sa tih tijela sa kojih još samo glave vire iz vode, zamisljene oči se razvlače u široke bijele osmijehe. Sa rukama pod vodom, muškarci čupaju trsku, a žene je polažu po cesti. Već osušenu trsku, oni najmlađi komadaju i pripremaju za spravljanje užadi od njih. Svi rade. Dosta drugačija situacija poredeći sa dolinom Gangesa gdje su ljudi u velikim gradovima bespomoćni i prepušteni cjelodnevnom sjedenju i zurenju u ulicu. Iako glasi za najzloglasniju, najsiromašniju i najneobrazovaniju pokrajinu, u Biharu nailazim na ljude koji poznaju osnove engleskog i manje napasne od drugih dijelova Indije.
Indijska logika
Kod god je bio u Indiji, složit će se sa činjenicom o posebnostima indijske logike. Principi i način razmišljanja koji sve van tog potkontinenta dovodi do ludila, nekim čudom, za njih savršeno funkcioniše.
Na kraju svih isprobanih metoda i ideja, jedino mi je ostalo da djelam u istom pravcu kao i oni.
Vozeći biciklo, bezbroj puta dnevno mi se desilo da idući iza mene prvo uspore, zatim par minuta voze uporedo, a onda krenu sa pitanjima. Podrazumijeva se, pitanja su na hindi jeziku. Moje uporno “No Hindi” i mahanje rukom kao znakom da ga ne razumijem, njega opšte ne remete u upornom petominutnom ispitivanju. Gužva koju pravi sporom vožnjom, skreće pažnju i dovlači i druge da izvide sta se dešava. Konačno, progovaram i lupetam gluposti na bosanskom i objašnjavam pokazujući u svim smjerovima. Sagovornik, sa izrazom na licu koji govori kao da je shvatio sve nebuloze koje sam upravo izustio, smiješi se i odlazi zadovoljan.
Kasnije sam takvu logiku konzumirao bezbroj puta i činilo se da funkcioniše. Srezao bi ih i prije nego postave pitanje. U čudu bi gledao kako zadovoljno mašu glavom na dobijeni odgovor, a na njihovo nepostavljeno pitanje. Takav princip je odgovarao i njima, a meni pogotovo.
Primjera te logike je bezbroj. Od nuđenja vožnje rikšom, iako sam na biciklu do toga da je devedeset posto njih mislilo da biciklo ustvari posjeduje neki motor na koji se pokreće.
„Gost se tretira kao Bog“
Jedne prilike ponuđen sam da budem gost u jednom selu. Idući prema selu “domaćin” mi govori kako je njihova tradicija da se “gost tretira kao Bog”. U selu, upoznajem se sa njegovom porodicom ali nastavljamo dalje. Stajemo na samom rubu sela, na cesti koja vodi u polje riže. Domaćin mi pokazuje na blatnu cestu i objašnjava kako mogu razapeti šator tu i nadopunjuje se ponavljajući opet “kako se kod njih gost, tretira kao Bog”. U tome što govori, i onome što radi, on ne vidi nikakvu kontradiktornost.
Kada ne ovisite o toj logici, ona može biti iritirajuća i ne više od toga. Ali kada smjer kretanja, noćenja ili pronalaženje hrane ovisi o tome, postaje frustrirajuće.
Vozeći se, navikao sam na uzvraćene osmijehe lokalnih ljudi. Međutim ne i u Indiji. Djevojčice i starije žene uzvratile bi osmijeh, međutim one mlađe nikada. Generalno je rijetkost bilo vidjeti da se mlada Indijka smije.
Sistem kasti i ugovorenih brakova je još uvijek dominantan i gotovo siguran način ženidbe većine stanovništva savremene Indije.
Još prije mjesec dana, upoznao sam Indu. Mladu Indijku iz Jaipura. Pričajući sa njom, potvrdila je sumnje da je većina žena u ugovorenim brakovima nesretna. One starije, naviknule su se na supružnika i pomirile se sa sudbinom. To je možda i razlog zašto su rasterećenije. Međutim, one mlade, tek bačene u zagrljaj muškarcu kojeg su na dan vjenčanja upoznale i u okruženju muževe porodice gdje će da služi ostatak života, i nemaju naročit razlog za smijeh.
Indu je u dvadesetdevetoj godini života i neudata. Jedna je od rijetkih Indijki koje plivaju u suprotnom smjeru. Međutim, nije da zbog toga ne ispašta. Ona je odlučna u namjeri da radije ostane sama čitav život, nego da ga provede sa nekim, koga ne može pogledati u oči.
Nekoliko neuspjelih ugovorenih sastanaka dodatno su je razuvjerili u ovakav način upoznavanja muža, a pritisak na njenu tvrdoglavost raste svakim danom. Donekle, i sudbina njene mlađe sestre ovisi o njoj. Naime, dok se Indu prvo ne uda, ni njena mlađa sestra ne može to učiniti.
Svaka revolucija je zahtijevala žrtve. Naše su planine pune djevičanskih stijena i tužnih priča o nedopuštenoj ljubavi. I sami smo bili tradicionalno društvo i mijenjali se sa vremenom. Međutim, bila je potrebna žrtva. Odbacivanje od porodice, neprihvatanje i izolovanost. Ko jednom preživi, čeka ga drugačija budućnost, ili barem njihovu djecu. Na kraju razmišljam koliko su glupa i samozatucajuća pravila ovog i drugih patrijarhalnih društava. Mladi Indijci su kao vukovi. Prvo pitanje je uvijek imam li djevojku, a drugo nešto intimnije. Nevjerovatno je koliko i muškarce smeta taj tradicionalni odnos. Međutim, kada se ožene, postat će isti kao njihovi očevi i svojoj djeci birati supružnike, te biti kontrolori njihovih života.
Kao da se sa dostizanjem određenog doba brišu sve želje, snovi i sjecanja na bol nad učinjenom nepravdom. Doveli su svoje društvo do toga da djevojci poslije zalaska sunca više nije mjesto na ulici. Jednostavno nije sigurno.
Opčinjenost religijom
Pa ipak, nijedna zemlja me nije dovela na rub suza i do ekscentričnog smijeha u istom trenu. Nigdje kao tu, nisam prisustvovao tolikoj moći čuđenja i nigdje kao tu nisam vidio veću opčinjenost religijom. Mnogi bi Indijci ponosno ponavljali slogan reklamnih panoa sa slikom Taj Mahala u pozadini i ispisanih rijeci “Incredible India”. Mnogo je ljepših mjesta u poređenju sa Indijom. Ono što je “incredible” u Indiji, su ljudi i ulica na kojoj pola te zemlje živi. Nigdje kao tu, život se ne bori poput korova u najprometnijoj ulici svijeta, koga gaze svaki dan.
U Indiju ljudi idu po život. Otkucaj ulice je opipljiviji i zarazniji nego igdje drugo. Energija ove zemlje ima sposobnost da vas stavi u ulogu posmatrača na uglu ulice i zakuje vaše tijelo satima, dok oči i um žive živote vozača rikši, sadhua na trotoaru i napitka vječnosti u njegovim rukama kao i najmršavijeg čovjeka na svijetu iako po cijeli dan peče ukusne čapatije.
Da li bih se opet vratio u Indiju. Bih, ali ne na biciklu.
Za oproštaj, zadnjih nekoliko dana vožnje kroz zapadni Bengal, Indija mi poklanja par divnih porodica čiji sam bio gost. Apsolutno nepoznavanje jezika i savršeno međusobno razumijevanje je učinilo susret u tim improvizovanim kućama sa dječjim crtežima na zidovima, kao jedinom vrijednošću koju posjeduju, izuzetnim i nezaboravnim.
Na tri stotine kilometara od Kolkate, prekidam vožnju, i sjedam na autobus. Mijanmarski problem i cijena avionske karte, dirigovala je i datum leta, čije se vrijeme opasno približilo.
U Kolkati sam imao dovoljno vremena da spakujem biciklo, stvari, i već je došao momenat za polazak. Airbus 319 Air Indije je zaparao nebo i poletjeli smo ka drugoj strani Bengalskog zaljeva. Sa visine od pet hiljada metara, Mijanmar je podsjećao na ogromno mutno jezero ispresijecano putevima na svojoj površini. Sve je poplavljeno.
Do sljedeće avanture, neka umre smrt.
Izvor: Al Jazeera