Piše: Goran Borković
Ginu ljudi na hrvatskim cestama kao nekad na fronti. Zvuči pretjerano, svakako, ali kad čujete da je samo u sedam dana život izgubilo njih trinaestero, bit će vam jasnije da usporedba nije toliko karikirana.
Primjeri su različiti: četvorica momaka stradali su iza ponoći vraćajući se s pikada iz lokalne birtije kraj Zagreba. Vozač je izgubio nadzor nad škodom i sletio u kanal. On i suvozač su poginuli, treći putnik je završio u komi, a četvrti s lakšim ozljedama.
Još kasnije, oko četiri ujutro, život su izgubila dvojica rumunjskih državljana. Kamionom su se zabili u nadvožnjak na zagrebačkoj obilaznici. Pretpostavlja se da je vozač zaspao.
Međutim, ima i drugih, nimalo uobičajenih primjera. Na Južnoj osječkoj obilaznici, također noću, došlo je to teškog sudara BMW-a i pežoa koji je rezultirao s troje mrtvih. Vozač BMW-a, 34-godišnjak, pokazala je istraga, posvađao se s djevojkom i preko društvenih mreža najavio da će tu večer počiniti samoubojstvo. Prešao je u suprotni trak i zabio se direktno u automobil u kojem su bili supružnici koji su se vraćali sa svadbe u Istri.
Još je teža nesreća u selu kraj Koprivnice. Tamo je 21-godišnja djevojka automobilom naletjela na 40-godišnjaka koji je u naručju nosio dvogodišnje dijete hodajući prema autobusnoj stanici. Pretpostavlja se da je djevojka izgubila nadzor nad škodom nakon što je kraj nje prošao kamion i zapljusnuo automobil vodom iz lokve. Djevojčici nije bilo spasa, otac je u teškom stanju, a šestogodišnji dječak, koji je hodao iza njih, srećom se uspio izmaknuti.
Lista razloga
Tjedan o kojem pišemo nije onaj usred turističke sezone kada Hrvatsku preplave automobili, kada autoceste postanu groblje pospanih šofera autobusa iz dalekih država i poligon za iskazivanje muškosti lokalnih tajkuna i njihove djece. Ovo je tjedan u kojem sezona zamire, kada broj turista drastično pada, a Hrvatska se vraća u svoje prirodno hibernacijsko stanje. Tjedan je to kada na cestu rijetko izlaze i domaći „Mad Maxovi“, policijski presretači skriveni iza konjima i kubicima nabrijanih škoda.
Zašto se to događa? Zašto baš sada ljudi ginu? Je li istina da jedna nevolja vuče drugu, kako misle fatalisti, tvrdeći da se radi tek o nesretnom nizu slučajnosti? Ili kao što kaže Ministarstvo policije, pozivajući se na činjenicu da je u cijeloj godini broj poginulih na cestama ipak niži za 12 posto?
Zanimljiva tumačenja čuju se ovih dana u javnosti. Jedan od stručnjaka, tako, tvrdi da se među razlozima koji su doveli do ovakvog crnog vala prometnih nesreća u prvoj polovici desetoga mjeseca i činjenica da Hrvatska ove godine napokon izlazi iz recesije. Građani nakon dugo godina počinju živjeti bolje, osjećaju promjene, optimističniji su, sve u svemu su slobodniji, a time i manje pažljivi.
Istina, Hrvatska zaista izlazi iz recesije nakon gotovo cijelog desetljeća obilježenog padom životnog standarda, najvećeg i najduljeg od završetka rata. Činjenica je, međutim, i da je ta recesija ostavila probleme s kojima se tek sada suočavamo, a sramotno stanje u kojem se nalaze prometnice i zastarjeli vozni park svakako su dio njih.
Tako doajen prometne znanosti u Hrvatskoj, profesor Ivan Dadić, upozorava da je usprkos silnim ulaganjima u infrastrukturu situacija zapravo katastrofalna. Gomila novca investirana je u autoceste koje su zbog lošeg sustava naplate, udaljenosti od gradova i manjka čvorišta – osim u turističkoj sezoni – prazne. One nisu na sebe preuzele glavninu prometa koji se i dalje odvija lokalnim cestama koje godinama propadaju.
Čekanje u zasjedi
Dadić ističe vječiti problem takozvanih „crnih točaka“, lokacija na kojima se prometne nesreće često događaju. Umjesto da se takva mjesta saniraju ili barem pokušaju sanirati, odgovorni ne poduzimaju ništa. Podsjetio je da su posljednja veća ulaganja poduzeta prije petnaestak godina kada je dramatično smanjen broj nesreća, na pojedinim lokacijama i do 90 posto! Nešto slično trebalo bi i sada napraviti ili promijeniti zakone tako da se uvedu sankcije za one koji brinu o sigurnosti prometa, uključujući i poduzeća koja se bave održavanjem ili projektiranjem prometnica. Ovako, naglašava Dadić, ispada da su za nesreće jedini krivci, i to u 95 posto slučajeva, sami vozači.
Oštro je kritizirao i praksu prometne policije koja skrivena u zasjedi čeka eventualne prekršitelje. To je prilika, kako je rekao Dadić, da rade malo, a zarade mnogo, premda su već plaćeni iz proračuna.
Da se takva ulaganja na kraju isplate (ako se uopće može govoriti u takvim kategorijama, budući da se ovdje radi o ljudskim životima), dokazuje i izračun po kojem jedna stradala osoba za državu predstavlja gubitak od milijun eura – od troškova liječenja do popravka ceste. Ako milijun eura pomnožimo s tristo ljudi, koliko prosječno pogine na cestama, dolazimo do 1,5 do dva posto gubitka BDP-a.
Ako dodate svemu navedenom i loše stanje voznog parka, kao i neobuzdane tatine sinove u preskupim automobilima, lako se dođe do odgovora zašto se gine. Još samo da se pronađe i na pitanje: Kako to konačno spriječiti?
Izvor: Al Jazeera