Piše: John Hendren
Probudio me zvuk mog lokalnog telefona. Došao sam sa tri: moj stalni mobitel koji me podsjeti na ogromni račun; privremeni T-Mobile model koji je jednako skup, ali ima prednost da radi u inozemstvu; jeftini lokalni mobitel koji nije pametni telefon i kojeg sam kupio u Gazi.
U polusnu sam ga napipao i gledao kako pada na pod. Prestao je zvoniti, tipke su sada beskorisne.
“Svaka čast”, pomislio sam. “Budan si tek tri sekunde i već si uspio ubiti neživo biće.”
Ispitao sam okolinu. Bio je dan, ali su televizor i klima koje sam ostavio da zuje utišali.
Moja dva američka telefona bila su izvan dometa i, zahvaljujući nestanku struje, bez hotelskog interneta.
Prisjetio sam se vremena u maju 2003. godine kada sam proveo dva dana prateći najmoćnijeg čovjeka u Iraku, bivšeg američkog generala Jaya Garnera, dok je hodao bez pancira kroz bagdadsku gradsku četvrt Shia Sadr, a Iračani su ga pratili.
Svaki od njih ga je prepoznao, iako njihovi televizori nisu radili.
Dovikivali su: “Gospodine Garner, zašto nema karrabe [struje]?”, na mješavini arapskog i engleskog.
Gladni i nervozni
Bio sam iziritiran kada me je Los Angeles Times, prepun ratnih vijesti, prisilio da ubacim dva dana ekskluzivnog izvještavanja u priču drugog reportera. Isto je bilo i s Garnerom, što sam kasnije saznao.
Dugo mi je trebalo da ponovno dobijem intervju s njim. Do tada sam žalio za propuštenim prilikama koje su uslijedile nakon njegovog razrješenja i nevješt stil njegovog nasljednika Paula Bremera.
Bremer je otpustio iračku vojsku i zabranio članovima stranke Baath da rade državne poslove, pretvarajući stotine hiljada vojno i političko perspektivnih Iračana u očajne, naoruažne i dobro povezane neprijatelje.
Koristio sam četvrti telefon, hotelski, da naručim doručak. Glas sa druge strane mi je rekao: “Omlet sa sirom.”
Ovdje se doručak ne naručuje. Oni ti kažu šta ćeš jesti.
Hotel je fin, koliko hotel u Gazi može biti fin, ali svi su gladni i pomalo nervozni.
Nisam se žalio, s obzirom na to da je ramazan i kuhar je postio od zore do sumraka dok je spremao moj jutarnji obrok.
Uspio sam se uspostaviti vezu dovoljno dugo da obavim poziv s uredom. Ništa neminovno. I nema više veze.
Mogao sam se okupati u mraku, ali brijanje na slijepo mi se činilo suicidno. Odustao sam od te ideje.
Nazad na posao
Tako da sam bio prisiljen pojesti zabranjeni doručak na balkonu i uživati u trenutku mira gledajući potpuno obučene muškarce kako prolaze kroz mediteranske valove.
Dok su se vukli po obali, shvatio sam da nose mreže. Nisu plivali. Lovili su ribu. Naravno da su lovili ribu. Ovo je Gaza.
Odmarališta ovdje nalaze se uz plažu. Tu su i plastične stolice u pijesku, naslonjače prislonjene jedna uz drugu. Ali, niko ne sjedi na njima.
Oni su tu samo kao podsjetnik da su dobrodošli oni koji se odluče okupati po užarenoj sparini.
Stanovnici Gaze koji poste razumno će se kloniti sunca ili pecati, što je produktivnije.
Dok su neumorne muhe kružile oko ostataka mog doručka, očaravajući zvuk valova razbijao je oštro šuštanje arapske muzike s televizora.
Održavanje je uspjelo. Čarolija je razbijena. Nazad na posao.
Izvor: Al Jazeera