Piše: Slavica Pecikoza
Rekla sam da neću u svojoj garderobi imati trenerku. Rekla sam da neću nikad više obuti patike. Rekla sam da neću gledati nikakve utakmice i da ću rezultat čuti samo u večernjim vijestima. Rekla sam i to da mi niko više neće određivati jelovnik i vrijeme obroka. Sve sam to rekla, nekad davno.
I opet, evo, oblačim trenerku, obuvam patike i dane mjerim po rasporedu: doručak – trening, ručak – trening, odmor (za igrače) – trening, večera… Onda, četvrtog dana boravka na Zmajevom otoku, što je prevod riječi Guaruja, desi se jedan skoro savršen dan. Slobodno prijepodne bh. Zmajeva mogla bih postaviti u idiličan okvir i sliku okačiti na zid svoje, ali i ostalih hotelskih soba na Zmajevom otoku. Ne znam hoće li ovakvih dana biti još, ali zbog njih mi ne bude žao što nisam održala riječ, datu nekad, samoj sebi. A uvijek sam pažljiva kad obećavam nešto sebi i drugima.
Ono što bi bilo na mojoj idiličnoj slici jeste kolaž od različitih malih sličica na kojima su meni znani, ozbiljniji ljudi koji u dječačkom zanosu igraju lopte. Pored te stajala bi druga mala slika, na kojoj su neki koje vi zovete dijamantima i raznim drugim nadimcima, a koji pored bazena ispisuju autograme iznenadnim malim posjetiocima.
Osmijesi stanovnika Guaruje
Odmah do te bih stavila jednu razigranu sliku mladića koji se prskaju u bazenu dobacujući jedni drugima loptu. Onda ide slika visokih momaka koji šetaju prekrasnom pješčanom plažom u opuštenom razgovoru i ni po čemu ne liče na one koji će za nekoliko dana braniti mreže protivničkih napadača.
Na sličici u uglu bi bio jedan malo zamišljen lik, jer se upravo prikazuje neki teniski meč i možda ne pobjeđuje onaj za koga navija. (To ne znam, ali nagađam.) Ovdje bi bili i oni koji vole dugo da spavaju, pa onako bunovni se pojave odnekud, odjednom, djelujući nekako kao da su se zabunom našli na tom mjestu.
U moju idiličnu sliku utkala bih osmijehe svih ljudi Guaruje, jer nisam nijednog vidjela koji nas nije pozdravio sa širokim osmjehom i raširenih ruku. I tu bi, u ćošku, stajala još slika djevojčice, raščupane kose i rumenih obraza, sa malo tužnim izrazom lica, jer je zaboravila, ganjajući se sa djecom oko lopte, da njena stopala nisu navikla trčati po pijesku.
Samo obični ljudi
Zato bih sliku ovakve jedne porodice uvijek stavila na najljepši zid svake kuće. Naša kuća je trenutno ovdje i oni su mi trenutno bliži od mojih najbližih. Oni su moji i kad su ljuti, i kad im ne ide baš najbolje, i kad ih drugi napadaju, ali i kad pobjeđuju. Oni su moja porodica i kad me iznerviraju, i kad ne slušaju, i kad me naljute, jer znaju jedan sasvim običan dan učiniti neobičnim.
Zbog takvog jednog dana, kada smo svi samo jedna velika nasmijana i razigrana porodica, vrijedi zaboraviti na obećanje. Jer kad sami ne određujemo mjeru sopstvene vrijednosti ili kad nam drugi ne dodjeljuju epitete koji nisu ništa drugo nego puka zabuna, svi smo samo obični ljudi, na malo neobičnom mjestu, kojima sitne svakodnevne stvari uljepšaju dan i učine ga radosnim.
I kad na zamišljenom zidu izblijedi moj zamišljeni slikoviti kolaž, moja idilična slika, ostaće u mom srcu zapisani njeni obrisi. Ostaće slika Zmajevog otoka, ali i spoznaja da nisam održala riječ koju sam nekad davno sebi dala.
Izvor: Al Jazeera