Piše: Slavica Pecikoza
Treća – sreća, kaže se kod nas. Ja ne bih rekla da je pobjeda “Zmajeva” protiv Meksika (1:0) u našem trećem međusobnom susretu rezultat sreće. Znam da je to plod zajedničkog rada svih ljudi koji vode ovaj tim i, naravno, igrača. Bez njih ništa ne bi bilo moguće. Ali, sve dobre igre, virtuozni driblinzi, golovi i pobjede ne bi imali smisla sami po sebi ako ne bi bilo ljudi koji vas gledaju, bodre, kojima uljepšavate ili kvarite dan.
Nadam se da smo američkom turnejom nekome uljepšali dan, popravili raspoloženje, nekoga nasmijali, a znam da smo brojnim navijačima Meksika, koji su došli na “Soldier stadion” sigurni u pobjedu svog tima, pokvarili prekrasno čikaško veče.
Veče smo pokvarili sigurno selektoru Meksika, koji je svu krivicu za poraz prebacio na nas, odnosno na selektora Safeta Sušića. Glavno pitanje i predmet šale dana bilo je ko je poslao pogrešan spisak koji je izazvao nedoumice kod selektora Miguela Herrere.
Bolji od šopinga
Onako usput, prolazeći pored mene, Pape me pita jesam li ja napravila “zabunu” u protivničkim redovima. Naravno da nisam, ali jeste druga žena. Nisu sve žene za sport, mada lično svakoj najiskrenije poručujem da nađe neko svoje mjesto u bilo kojem sportu jer, osim što je odličan za dobru liniju, duže vas čini sretnom od najomiljenije ženske zabave, šopinga.
A desilo se da je moj kolega uredno predao službeni zapisnik i, umjesto da se takav proslijedi službenim licima i novinarima, gospođa iz organizacije je na novom primjerku zaokružila “svoj” početni sastav koji je svima proslijeđen. Ustvari, kad malo bolje razmislim, pa nije gospođa izazvala pometnju, ipak je grešku napravio gospodin. Zar je morao sve da vidi, pa valjda i gospođa može sastaviti ekipu koja će igrati i nije mi jasno zašto se ljuti selektor Meksika.
U sportu u kojem dominiraju muškarci najviše pometnje ipak izazovu oni sami. Mi bismo na svoj način uradile sve perfektno, da svi budu zadovoljni, a na rezultat se ne bismo obazirale, bar ne dok sudija ne odsvira kraj. Ovako, pokvarili su nam mogućnost da same odlučujemo koga bismo, prema samo nama znanom kriteriju, stavile u prvu postavu. Da sam ja kojim slučajem bila pored mog kolege, skrenula bih mu pažnju na nešto drugo, kako ne bi vidio pogrešan zapisnik i kako ne bi intervenisao kod sudija da se promijeni. Mi bismo opet pobijedili, a ko bi onda bio kriv selektoru Meksika?
Neka nema Adisa i Darka
Pa, to ne znam, ali eto, propade prilika da jedna žena nešto uradi na svoju ruku. Osim te žene koja je, sigurna sam, imala najbolje namjere, oko nas su ljudi koje ne vidite, a znače mnogo za atmosferu i rade neke kao manje važne poslove, ali bez njihove pomoći, susretljivosti i ljubaznosti cjelokupna ova turneja ne bi bila ovako interesantna.
Moram da ih spomenem. Adis i Darko. Dvojica momaka koji su stalno uz nas. Jedan iz Tuzle, drugi iz Banje Luke. Upoznala sam ih na prošlom gostovanju u St. Louisu, ali ih, ustvari, i nisam zapamtila. Više ih ne mogu zaboraviti. Kao i većina ljudi sa naših prostora, koje su ratna dešavanja odvela daleko od svega što su zvali svojim, ovdje su se snašli, postali uspješni i cijenjeni na poslu kojim se bave. Ono što me impresionira kod njih jeste beskrajna susretljivost, ljubav prema svima nama, želja da uvijek i svima budu na usluzi. Njihovi osmijesi i staloženost kojom zrače, vraćaju mi nadu da dobrih ljudi ima svuda i da prošlost koja nas je dijelila, nije računala na budućnost koja nas spaja.
A sad – pravac Brazil. Po nove uspjehe, radosti i tekstove koji će biti puni impresija i lijepih vijesti, kao sa američke turneje.
Izvor: Al Jazeera