Piše: Slavica Pecikoza
Vjerujem da svi mi imamo neki svoj sistem ili ritam po kojem organizujemo posao, druge obaveze koje imamo, slobodno vrijeme i uopšte svoj život.
Već od rane mladosti kod mene je sve vezano za neka dešavanja u sportu, pa sam tako sve podređivala različitim kalendarima po kojima su se odvijala i različita sportska takmičenja u kojima sam učestvovala, opet u različitim ulogama.
Tako sam i sada, prije početka priprema za Svjetsko prvenstvo, napravila neki svoj raspored kako bih lakše podnijela dugo odsustvo od kuće, porodice i bliskih prijatelja koje mi, moram priznati, sve teže pada.
Prva faza: Sarajevo. Završeno! (Napomena: Uvijek će biti nezadovoljnih, ali moje kolege i ja smo se trudili da najbolje što možemo uradimo posao, ali i ono što nam nije bilo obaveza.)
Drugi dio: SAD. U toku. (Napomena: U St. Louisu promjena klime uticala na promjenu raspoloženja. Sve super, za sada.)
Treći dio: Brazil. Predstoji uskoro. (Napomena: Koliko god da se spremam(o) ne znam šta možemo očekivati. Nadam(o) se najboljem.)
Bez nervoze
Na polovini sam druge faze mog rasporeda. Ovdje u St. Louisu nemam osjećaj daljine, niti kod igrača primjećujem nervozu ili bilo šta slično.
Ipak, pripreme traju već nekih petnaestak dana i normalno je da dođe do nesuglasica kad je puno ljudi stalno zajedno.
Ali, toga nema u St. Louisu. Već drugi put smo u ovom gradu u nešto više od pola godine. Utisci su različiti: nema gužve u hotelu, oko hotela, na treninzima. Ljubaznost i osmjesi na svakom koraku, a u hotelu Ritz Charlton svi se trude da nam ispune i najmanji zahtjev ili želju.
Ovo nam dođe kao neka mirna luka nakon veoma napornog i stresnog perioda u Sarajevu. Poplave i nesreće koje su zadesile ljude u našoj zemlji odrazile su se i na naša raspoloženja i osjećanja.
Naravno, svjesni smo i ovdje težine svega onoga što se desilo i posljedica koje su ostale, ali polako preovladava takmičarski duh, vedra atmosfera i okrećemo se stvarima zbog kojih će, vjerujem, ljudi u Bosni i Hercegovini biti ponosni na ove momke.
Poruke Adnanu Ćatiću
Ja već jesam i, ako se sjećate, otkrila sam vam “tajnu o mojim zmajevima”. Izmame mi osmjeh svaki dan nekom od sitnih “smicalica”, kao recimo kad se prskaju vodom u kratkim pauzama na treningu, ili kad sasvim slučajno, kopačke prvog golmana našeg tima ostanu neobjašnjivo van autobusa, a već idemo nazad u hotel, ili kad se danima nekome skriva pasoš i sličnim šalama.
Podsjeća li vas ovo možda na vašu djecu ili sinove? Jer, nisu ni “zmajevi” mnogo drugačiji od njih, ako ćete priznati. Zbog njih smo se smijali i plakali, beskrajno su nas znali obradovati, ali i razočarati. Takva su vam djeca, posebno ona koja su “iskočila” iz osrednjosti i “kalupa”.
I na kraju, bez obzira na svu njihovu zaigranost, ne propuste da se jave navijačima, potpišu dres ili majicu, slikaju, pošalju poruku Adnanu Ćatiću da će biti uz njega dok brani titulu svjetskog prvaka u IBF verziji, pregovarajući sa selektorom da pomjeri trening zbog meča.
Samo, još da ne zaboravim najvažnije, nije ih nikad bilo briga kako se ko zove – u igri nema dijeljenja, osim znaš li igrati ili ne.
Tako se biraju ekipe na basketu, djeca u parku kad igraju lopte…
Izvor: Al Jazeera