Piše: Slavica Pecikoza
Sa početkom priprema za Svjetsko prvenstvo prestaju uglavnom i druženja sa mojim prijateljicama. Naravno, čujemo se u kratkim pauzama, kad me niko ni zbog čega ne traži, ali one otprilike ovako komentarišu moje odsustvo: “Ma vidim ja – tebi je lijepo, ideš pored Sušića i baš te briga što ja cijeli dan radim u nekoj maloj i zagušljivoj kancelariji”.
Druga bi dodala: “Opet ti ode na put, i to u Brazil”.
Treća kaže da me samo vidi na slici i tome slično.
Slušam kako djeca koja dolaze na treninge Zmajeva, gledajući me blizu njih, sa uzdahom kažu: “Blago njoj”, provlače malene ruke kroz ogradu kako bi im se neko od igrača potpisao na komadić papira, sliku ili album.
Jedinstveni kao i na terenu
Razmišljam kako svako iz svog ugla gleda na posao koji radim. Znam da se selektor najviše obraduje kad negdje na kraju radnog dana, oko osam naveče, najavim da se povlačim do narednog jutra, jer to znači da njega i igrače više neću raspoređivati ni na kakve intervjue, snimanja, javljanja i slično.
A ono gdje ih nisam nikad raspoređivala i o čemu nisu ni željeli mnogo da govore mnogobrojne su akcije svakog od njih pojedinačno, ali i zajedničke u kojima su pomagali mnogim ljudiima kojima je pomoć bila potrebna.
Tako je bilo i sada kad je početak priprema protekao u sjeni poplava koje su zadesile našu zemlju.
Kako su objavljivane slike poplavljenih krajeva i kako smo postajali svjesni razmjera katastrofe koja je zadesila pojedine dijelove Bosne i Hercegovine, ali i susjednih zemalja, tako sam na licima igrača, selektora i trenera primjećivala nevjericu, šok, želju da nešto učine i neuobičajeno odsustvo šale i smijeha.
I opet, kao i mnogo puta ranije, reagovali su bez mnogo buke i najave. Jedinstveni kao i na terenu, organizovali su se, sakupili novčana sredstva, lijekove, druge neophodne stvari i poslali ih onima kojima je to bilo potrebno.
Vraćam se na početak ove priče i ono “blago tebi” ili “blago njoj”. Zaista sam rijetko privilegovana osoba, jer pred mojim očima se odvija sve ono što bi drugi htjeli da znaju.
Otkriću vam tajnu šta nisu “moji Zmajevi”.
Upravu su prijateljice
Oni nisu samo igrači zbog kojih se prvi put zastava naše zemlje vijori na planetarnom okupljanju najboljih fudbalskih timova, oni nisu samo oni koje volite kad pobjeđuju, oni nisu razmažene i samožive zvijezde, oni nisu uobraženi, do njih nije teško doći, oni ne daju samo golove…
Oni su: osjetljivi na tuđe patnje i nemoć, oni su muškarci koji ne plaču, ali im svaki poraz i tragedija teže pada nego onima koji nisu navikli ni da pobjeđuju, ni da gube; oni daju i novac, i vrijeme, i emocije, i lopte, i hranu, i lijekove, oni plaćaju bolničke troškove… Oni dijele sve što mogu, i to punim srcem.
Sad znate kakvi su “moji Zmajevi”. Voljela bih da u njima prepoznate i “vaše Zmajeve” i da ih volite kad izgube poneku utakmicu i kad se ne ponašaju uvijek kako dolikuje, jer oni su naši i ne dvoume se kad treba da pruže pomoć, samo ne vole da o tome pričaju.
I na kraju, priznajem, u pravu su moje prijateljice, ali i djeca.
Izvor: Al Jazeera