Piše: Sabiha Hadžimuratović
Kad sam se nedavno iz Los Angelesa uputila u potragu za još vrelijim suncem, u prvi plan izbila je Centralna Amerika. Počela sam je istraživati prošle godine posjetivši Panamu, a sad je došao red na Gvatemalu ili Kostariku. Nisam bacala pismo – glava, i dalje se rukovodim narodnom izrekom: ”Najdalje stigne onaj koji ne zna kamo se zaputio”. Dala sam prednost Kostariki, tamo je predsjednica žena Laura Chinchilla, i to je dovoljno da navijam za tu zemlju.
American Airlines me direktno iz Los Angelesa vozi u San Jose, glavni grad Kostarike koji je lociran baš nekako u središtu malene i prelijepe zemlje. Domaćini su mi Maria i Angel Ramos Sabanilla (s kojima sam se, zaista, osjećala kao kod svoje kuće). Španski jezik je službeni.
Čudesni pejzaži
S profesionalnom deformacijom novinara pamtim sljedeće pročitane činjenice o zemlji u koju putujem: Bivši predsjednik Oscar Arias dobio je Nobelovu nagradu za mir 1987. godine kad je učestvovao u mirovnom procesu zemalja Centralne Amerike. Naslijedila ga je današnja predsjednica Laura Chinchilla Miranda, prva žena predsjednica Kostarike. Znam i to da Kostariku opisuju kao “Pura Vida” (čist život ili život bez stresa).
Ta malena zemlja uokvirena je sa sjevera čudesnim pejzažima Gvatemale, sa zapada Pacifikom, sa istoka Karibima, na jugu je Panama, a u središtu su kišne prašume, prelijepe i čiste rijeke, planinski visovi i 212 vulkana, od kojih je sedam aktivnih.
Drugog dana sam se iz San Josea uputila autobusom do vulkana Irazu koji je dva sata vožnje udaljen od glavnog grada. Nakon toga, morala sam vidjeti i vulkan Poas, s najvećim kraterom na svijetu. Tu vodiči upozoravaju da se ne približavamo crvenoj liniji.
„No problem – tico“ (op.a. tako zovu Kostarikance).
Suviše je zastrašujuće da bi se neko usudio prekoračiti metalnu ogradu. Ovo je idealno mjesto da spoznamo prolaznost naših života i beskonačnost prirode i svijeta.
Mada se u Kostariki dosta jedu razne vrste mesa, ovo je ipak raj za vegeterijance. U dolini Orosi plantaže banana i kafe. Moju prvu pravu kostarikansku kafu pijem u hostelu Casa Del Cafe u dolini Orosy. Domaćin je ljubazni Holanđanin Walter, koji se doselio ovdje prije 20 godina, oženio lokalnu ljepoticu, zasadio plantaže kafe i banana i sad duška i odmara se po svijetu.
Jedna šoljica kafe bila je dovoljna da me obori s nogu i da ne spavam te noći. Tako se provedu svi osjetljivi na kofein kad piju kafu s plantaže.
Obalu Pacifika upoznala sam u gradiću Jaco, blizu Nacionalnog parka Manuel Antonio, s jednim od najvećih rezervata ptica i majmuna. Cijena ulaznica u skoro svaki nacionalni park ili muzej je gotovo ista: od osam do deset američkih dolara. O toj ljepoti se ne mora puno govoriti. Kristalno čista voda, duge pješčane plaže i puno zelenila.
Kako se posljednjih desetak godina u okviru djelatnosti Sarajevske tribine bavim organizacijom umjetničkih kolonija u BiH i inostranstvu, odmah sam se povezala s lokalnim umjetnicima i razgovarala s njima o umjetnosti i njihovom položaju u društvu.
Svako se snalazi
Nisam se iznenadila kad mi je mladi umjetnik Marco Gvenara rekao da kultura i kulturni radnici ni u ovoj zemlji nemaju baš veliku potporu Vlade.
„Uglavnom se svako snalazi kako zna. Ako bismo željeli da idemo u neku zemlju, na seminare ili umjetničke kolonije, onda bi to obavezno moralo da ide preko Ministarstva za kulturu, da tamo apliciramo za pokrivanje putnih troškova. Međutim, obično su male šanse da se dođe do tih para“.
Veliki umjetnici, poput Esteban Piedra, Joaquin Rodrigeza, Victorie Labezas, često izlažu u Galeriji za savremenu umjetnost. Jednu od kolektivnih izložbi dvadesetak umjetnika Kostarike posjetila sam u San Joseu. Marko Gvenara izrazio je veliki interes da posjeti BiH i Sarajevo.
„Tvoj grad pamtim najviše po pjesmi Bona Voxa ”Miss Sarajevo”, rekao mi je.
Na istok Kostarike išla sam preko Limona do Puerto Viejo de Talamance. Tamo su me čekali prijatelji koji su se preselili iz Paname u Kostariku u potrazi za srećnim životom i malim troškovima.
Njihova kuća je doslovce u prašumi, ali samo 200 metara udaljena je od predivne pješčane plaže Cocles na Karipskom moru.
Keli je Amerikanac, umjetnik koji pravi muziku i prodaje velikim studijima u svijetu, a njegova životna saputnica Elizabet još studira i uglavnom se brine o kući. Svoje oduševljenje novom sredinom prenijeli su i na mene.
Muzikom se počeo baviti prije dvadeset godina kad je kao sladokusac dobre glazbe posjećivao kultne klubove u Hollywoodu, Downtownu i Santa Monici.
Nova sredina
Kako sam kaže, počeo je s jungle-muzikom, a sad isključivo stvara elektronsku muziku. Svoj pokretni studio prvo je iz Los Angelesa selio u Barcelonu, gdje je radio četiri godine, zatim u Panamu i sada se skrasio u Kostariki. Ovdje će, kaže, ostati duže vrijeme, gdje želi napraviti svoj dom.
Svoje oduševljenje novom sredinom prenijeli su i na mene. Ako ikada odlučim da se na duže otisnem iz moje zemlje, bit će to Playa Cocles, Puerto Viejo.
A sva putovanja su mi draga, između ostalog, i zbog povratka u svoju zemlju.
Izvor: Al Jazeera