Piše: Slavica Pecikoza
Kada se slegnu prvi utisci i kako svečana ceremonija izvlačenja parova za Svjetsko prvenstvo u Brazilu polako blijedi, vraćam se u stvarnost u kojoj me čekaju brojne obaveze i strah da li ću moći ispoštovati sve rokove.
Znam da ćemo svi učiniti ono što možemo da na smotri najboljih svjetskih timova ostavimo svjedočanstvo o zemlji iz koje dolazimo.
A onda mi kroz glavu mi prođe Argentina, Maracana, 15. juni 2014. godine i poželim da preskočim sve ove mjesece koji nas dijele od tog datuma i, zvanično, prve utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine na Mundijalu. I znam da ćemo svi u ovom našem malom Fudbalskom/ nogometnom savezu i zemlji učiniti ono što možemo da na smotri najboljih svjetskih timova, koja nije samo takmičenje 32 fudbalske ekipe, već mnogo više od toga, ostavimo neko svjedočanstvo o zemlji iz koje dolazimo, njenoj istoriji, kulturi, njenim prirodnim ljepotama i divnim ljudima.
Nakon žrijeba, u dva službena hotela Svjetske fudbalske federacije u brazilskom ljetovalištu Costa do Sauipe vladala je užurbanost. Članovi pojedinih delegacija su odmah krenuli da obilaze rezervisane kampove, drugi su, po utvđenom rasporedu, išli na sastanke, a ostali se vraćali na svoje destinacije.
Ništa nije slučajno
Ponekad pomislim, kao i većina ljudi, da se ništa ne dešava slučajno. Tako u avionu, na letu od Salvadora do Sao Paola, djevojka ispred mene pomiče sjedište, čiji naslon mi u onako skučenom prostoru udara u koljena. Nakon što sam je zamolila ona vrati naslon i tu se završava naš razgovor, sve do slijetanja na zajedničko odredište.
Maracana je najveći stadion u Brazilu, kapacitet mu je 73.531 mjesto, ali ne vjerujem da će baš svi navijati za Argentinu.
Metež i gužva, u kojoj svi žele da što prije napuste avion, ponovo me dovede u situaciju da razgovaram sa saputnicom ispred mene. Saznadoh da je novinarka iz Argentine i da je bila na žrijebu. Ništa mi tu ne bilo neobično, ali od toliko ljudi u avionu njih dvoje oko mene su bili novinari iz Argentine, sa kojom upravo igramo prvu utakmicu na Mundijalu. Kada su saznali koliko stanovnika ima naša zemlja, nešto mi je zasmetalo u načinu na koji su kazali da je njih skoro 40 miliona i da će na Maracani svi navijati za Argentinu.
Nešto razmišljam… Maracana je najveći stadion u Brazilu, kapacitet mu je 73.531 mjesto, ali ne vjerujem da će baš svi navijati za Argentinu. Nemoguće je da tu ne bude bosanskohercegovačkih navijača, a čula sam da će i većina Brazilaca koji dođu na utakmicu navijati za nas.
Beskrajna ljubav prema sportu
Bez obzira na to koliko je Bosna i Hercegovina daleko od Rio de Žaneira, sigurna sam da će u ovom čudesnom gradu sambe, karnevala, čuvenih plaža, muzike i fudbala biti i naših navijača. Uvijek i svuda ih je bilo i nisu mogli proći nezapaženo. Tako će, vjerujem, u skladu sa sloganom Svjetskog prvenstva – “U jednom ritmu” – sa stadiona Maracana odjekivati: “Haj'mo, Bosno – haj'mo, Hercegovino!”
Očeva beskrajna ljubav prema sportu je odavno usmjerila i moj život u tom pravcu.
Vjerovatno je san svakog fudbalera da jednom zaigra na Maracani. Ja sam o tom čuvenom stadionu slušala i saznala mnogo još kao djevojčica, od svog pokojnog oca, koji je o sportu, a posebno o fudbalu, znao više nego većina onih koji sjede u različitim upravnim i drugim odborima. I ta njegova beskrajna ljubav prema sportu je odavno usmjerila i moj život u tom pravcu.
Zato znam da će sve moje obaveze biti završene do predviđenih rokova. Znam da ću pobijediti sve nedoumice i strah da ću zakasniti i znam da bi moj otac bio beskrajno ponosan da je dočekao da na Maracani, zajedno sa mnom, bude jedan od navijača…
Izvor: Al Jazeera