Piše: Ivana Brkić
Rezultati referenduma o prihvaćanju ili neprihvaćanju izmjena Temeljnog kolektivnog ugovora, nakon tri dana njegova provođenja su poznati. Jedno veliko NE hrvatskoj Vladi rekla je većina članova četiri sindikata, koja su provela referendum. O njemu se izjašnjavalo 64.000 učitelja, profesora i medicinskih sestara.
Tog petka, nakon mjeseci dugih rasprava i svađa s ministrima, sindikalni čelnici imali su razloga za zadovoljstvo. Članstvo je potvrdilo njihov stav. I slavodobitno su objavili na konferenciji za novinare: „Iznimno smo zadovoljni izlaznošću, koja je od 70 do 90 posto.
A čak 90 posto glasača reklo je ne izmjenama“, rekao je Zvonimir Laktašić u ime Sindikata hrvatskih učitelja.
Zbog proračunske rupe, koja se mjeri u milijardama kuna, ali i novonastalih obveza za zaposlene u javnom i državnom sektoru, Vlada je ponudila zadržavanje sadašnje razine plaća, uz smanjivanje drugih materijalnih prava. Regresa, božićnica, nižeg prijevoza, jubilarnih nagrada itd.
Najavila je da će u slučaju sindikalne ‘odbijenice’ raskinuti kolektivni ugovor i zaposlenima u javnim službama smanjiti plaće za 10 posto.
‘Uvijek nama, nikad njima’
Od 2009. godine, prema sindikalnim podacima, profesorima i učiteljima plaće su pale 16 posto. Dijelom zbog inflacije, a dijelom zbog njihova odricanja.
„Vlada uvijek udara po najslabijima i nema petlju to učiniti bankama ili ratnim veteranima“, znao je često reći Vilim Ribić, čelnik Matice sindikata. I doista, ili nema petlje ili su u tome jako spori.
Rasprava o objavi registra hrvatskih branitelja, u kojem je, prema mnogima, pa i ministru Predragu Matiću nerealna brojka od čak 500.000 ljudi, posve je zamrla. To je bilo jedno od glavnih predizbornih obećanja Kukuriku koalicije, no sada više nitko ne zna hoće li javnost ikad dočekati da se ta nepravda ispravi. I sačuva državi novac, kojeg uzimaju lažni ratni veterani ili invalidi.
Posljednjih godina banke u Hrvatskoj, za razliku od građana, žive i zarađuju kao da je ekonomija u procvatu, a ne u teškoj krizi. Od 2008. do 2011. na ime kamata naplatile su gotovo 84 milijarde kuna. Istovremeno, same su platile 42 milijarde kuna kamata, što znači da je njihov neto prihod na kamatama bio isti toliki.
Iznos je to koji bi pokrio cjelogodišnju isplatu plaća za zaposlene u javnom sektoru. I ostalo bi još novca i za druge potrebe. No, nijedna vlada, koliko god se u oporbi busala u prsa da će bankama staviti soli na rep, kad je došla vlast nije imala hrabrosti to učiniti.
Javni i privatni sektor
U Planu 21, programskoj odrednici Kukuriku koalicije, puno se toga spominje. No nigdje, naravno, nema ni slova u vezi s rezanjem prava profesorima i učiteljima.
Štoviše, navodi se da će se raditi na „poboljšanju društvenog i materijalnog položaja nastavnika, opremljenosti škola i uvjeta rada“.
S druge strane, spominje se sređivanje stanja u glomaznoj, sporoj i neučinkovitoj državnoj administraciji, koja guši hrvatsku privredu.
No, za razliku od brzog prebrojavanja profesorskih prava, Vladi će za posao prava činovnika trebati puno duže. Čak dvije godine će proći dok ne oformi registar zaposlenih.
Profesorska plaća u prosjeku iznosi 5.500 kuna ili nešto više od 700 eura. Za mnoge – potplaćen posao. No, prilično siguran. Za razliku od onog u privatnom sektoru. Tamo su božićnice i regres sad već poput luksuza. Ali i radno mjesto.
U četiri godine ih je izgubljeno više od 140.000, a nezaposlenost i dalje raste. Te ljude nitko ništa ne pita. Moraju šutjeti kad im se smanjuje plaća, ne plaćaju prekovremeni, doprinosi ili, u konačnici, otkazuju ugovori.
S druge strane, radnike, koje štiti kolektivni ugovor, sindikati su pitali – što da radimo? I članstvo se izjasnilo.
Njihovih nedvosmislenim odgovorom, u demokratskoj proceduri, sindikalni čelnici dobili su potreban legitimitet. I jednu bitku, ali ne i rat, koji će vjerojatno tek početi.
Vlada će pucati iz najjačeg oružja – smanjit će plaće i otkazati Temeljni kolektivni ugovor. No, ni sindikalni čelnici nisu bez municije. U tom slučaju, Banske dvore očekuju štrajkovi ili tužbe.
Izvor: Al Jazeera