Piše: Lejla Karaga
August je 2013. godine, topla kairska noć odvela nas je u dio grada Maadi, svega nekoliko kilometara od poznate Sadat akademije ili svega nekoliko koraka do najukusnijih krofni na svijetu, odnosno tik pored skromne cvjećare.
Na ulici je stajao prodavač fula i tameja, tradicionalnih egipatskih jela, Nabil, a odmah do njega osmogodišnji prodavač novina – njegov sin Magdy.
Grupa stanovnika te ulice žurnim je koracima odlazila i dolazila od Nabila, redajući hranu po novinama kupljenim od njegovog sina i škiljeći pokušavala u mraku pročitati vijesti.
Bose noge vješto i brzopleto su dodavale krpenu loptu na pločniku. Uzvici i radosni kliktaji mališana orili su se i prolamali duž ove periferne kairske ulice sa siromašnom rasvjetom. Mjesec i lampe što su ih muškarci ponijeli sa sobom dali su nam bar malo svjetla. Tek toliko da jedni drugima raspoznamo lica.
Magdy u začaranom krugu
Mali prodavač novina – Magdy – nije jedino dijete u Egiptu koje je zaposleno. Postoji više izvora i dokumenata načinjenih od strane svjetskih udruga i organizacija i onih nastalih u Egiptu koja kažu da je ovdje jako izražena stopa nepismenosti, gdje je ženska populacija dominantna.
UNESCO-ova lista država sa najvećim postotkom nepismenih ukazuje na Afriku i njene države. Ono što bi jedni nazvali eksploatacijom djece drugi bi okarakterisali kao dječiju pomoć svojim siromašnim roditeljima, jer zarada koju ona donose kući ne tretira se kao višak novca ili ušteda, već se koristi za kupovinu osnovnih životnih namirnica. Ovakav način života predstavlja začarani krug koji nema indicije zaustaviti se.
Maleni Magdy je dječak koji pomaže svoje roditelje na isti način na koji je njegov otac Nabil pomagao svoje. Vjerovatno će na isti način i Magdyijevi potomci jednog dana njega pomagati.
Kairskim ulicama su se, poput kapi tako željene kiše, počeli spuštati mili zvuci mujezinovog poziva na molitvu. Kako skroman i srčan doček!
Ono što je specifično u ovakvim životnim sredinama i ono što bi trebalo brinuti širu zajednicu jeste da ovakav trend života i življenja postaje ‘in’.
Stanari ove zajednice su izgubili vidike. Ovdje se ne razgovara o problemima koji ih tište, poput obrazovanja, pitke vode, kulture življenja, odijevanja, ishrane i higijene. Vrlo je žalosno dovesti članove zajednice u poziciju bića koje se vlada prema osnovnim životnim potrebama.
Ipak, te ramazanske noći, koja je već ulazila u zoru, dočekali su me kao najdražeg gosta i ja osjetih nemjerljivu količinu ljubavi što je ti ljudi imaju i dobrodušno pružaju. Poredali su stolove duž prometne ulice i počastili nas tradicionalnim sehurskim jelima i pićem (sehur – obrok prije početka posta). Onoliko koliko su imali.
Kao da je jato ptica sletjelo na površinu zemlje – svaka je uzimala dovoljno koliko joj može stati u kljun.
Stidljivo sam podijelila komad kruha sa dječacima koji su se igrali i pokušavala se izboriti za svoj dio hrane među mršavim rukama. Halapljivo su jeli, netremice gledajući u mene. Mlade žene poslužile su čaj i nestale u tmini.
Vrijeme za jelo je polahko isticalo. Kairskim ulicama su se, poput kapi tako željene kiše, počeli spuštati mili zvuci mujezinovog poziva na molitvu. Kako skroman i srčan doček! Odazvasmo se poredani u safove (redove). Isti pred Bogom, različiti pred ljudima.
Novi dan, nova nafaka
Mlade žene, nevjeste, nisu sjele za sto. U ovoj, visoko patrijarhalnoj porodici, svaka osoba ima i zna svoje mjesto. Duboko poštovanje vlada prema starijim članovima, a posebno prema majkama. Svaka starija žena je majka i nekulturno ju je zvati njenim imenom. Ako ima potomstvo onda se imenu majka dodaje ime njenog najstarijeg sina, a ako nema zove se muževljevim imenom. Članovi ove zajednice jako poštuju i uvažavaju ženu shodno svome znanju, karakteru i običaju.
Moje mjesto, kao gosta, bilo je pokraj najstarijeg člana porodice – amidže Omera.
Amidža ima 70 godina, vitalan je, živahan i vedar starac. Oženjen, otac devetero djece i djed 30 unučadi. Pobrojao ih je po imenu, ne izostavivši godine nijednog. Pričao je o svojim vojnim pohodima na Sinaju, kako mu je otac birao nevjestu, ali i o tome kako je i on, poput svog unuka Magdyija, pomagao roditelje.
Stidljivo sam podijelila komad kruha sa dječacima koji su se igrali i pokušavala se izboriti za svoj dio hrane među mršavim rukama.
Mnogo toga je želio reći, ali ga je kašalj prekidao. Mnogo toga je bilo teško razumjeti iz njegovog govora. Starac, radnik na plantaži pokraj Nila, bogatog životnog iskustva i vrlo tužnih očiju. Gotovo svi, napola zdravi, njegovi vršnjaci rade na plantaži, donoseći usjeve kući, prehranjujući porodicu, a višak prodajući.
Upitala sam ga: “Amidža, kakva je vaša trpeza mimo posta?” A on mi je sa osmjehom uzvratio: “Kćeri moja, svaki dan nosi svoju nafaku.”
Otkrio mi je odgovor na pitanje za kojim sam tako često tragala na pogrešnim mjestima, pitajući pogrešne ljude.
Poželjela sam čuti još koju mudru riječ starog čovjeka, ali on je već bio umoran. Želio se malo odmoriti prije prije nego ponovo odo na uzavrelu plantažu čaja, gdje će prikupljati nafaku i brojati duge dane.
Izvor: Al Jazeera