Oglasi

Zapis o dobrom čovjeku Uzejiru Gološu

Vodio je ranjene na rehabilitacije putevima kuda se malo ko usuđivao.
Sjedili su u drugom redu, odmah pored moje majke, i ispunili mi srce dolaskom, piše autor

Nisam plakao godinama od 12. decembra 1992. godine, kada je otac poginuo u opkoljenom Sarajevu... Možda i cijela dva desetljeća. I nema to veze s onim izrekama kako muškarci ne plaču. Jednostavno, srce je otvrdnulo i postalo poput kamena što kuca u grudima. Valjda zato osjećaje guram junacima svojih knjiga. Da ih nekako izbacim vani, a da to nisam ja. Da sebi olakšam.

I puno godina kasnije, kada su se osjećaji počeli vraćati, na prste jedne ruke bih mogao prebrojati kada su mi mogle krenuti suze... Ili, možda, jesu, više se ne sjećam.

***

Bašluk na kojem je pisalo Enes Krehić (1949 – 1992) bio je od neke nekvalitetne špere, kiša ustrajna poput majske ove godine, a zemljište kraj džamije na Vrbanjuši pretvoreno u blato, pa daska istruhnula i počela se raspadati. Nije tada bilo drveta za lijeka u gradu pod opsadom, a kamoli za novog bašluka.

"Ideš sa mnom!"

Uzejir Gološ me uzeo pod ruku, odveo, mislim, u "Neretvu" i rekao:

"Ovo je sin Zlatnog ljiljana..."

Bašluk je bio gotov sutra i isti dan poboden u zemlju gdje je danas bijeli nišan.

"Povucite mi dijete sa linije", bilo je jedino što je rekla majka kada je Komanda došla na žalost, iako sasvim svjesna da je grad jedna velika linija fronta, poligon za ubijanje, logor...

I jesu. U vojni list, gdje me dočekao Dinko Omeragić, stari urednik i novinar, koji me svojim znanjem praktično odaslao u svijet novinarstva.

Ni njega više nema.

I koliko god išao među prijatelje u rovove s kojima sam stajao do jučer, sada s olovkom da pišem baš o njima, toliko je bilo priča sa druge strane, koje nisu često u vijestima.

I uvijek i neizostavno je izbijalo jedno ime.

Uzejir Gološ.

Otkuda?

Kako je našao bašluk za mog oca, tako je stvarao mnogo važnije stvari. Recimo, proteze invalidima.

Sjećam se, nosio je ranjenike na ramenima, u rukama... često do svog "Golfa keca",  kojeg smo svi zvali "Plavi grom", najčešće napunjenog vlastitim benzinom, jer je, kao privatnik, imao male zalihe, koje je čuvao za takve neprilike. Osigurao bi im proteze i vraćao ih da budu uspravni i ispravni.

I da... Bio je na usluzi cijelom komšiluku, pa se u "Plavom gromu" porodilio nekoliko žena na putu za bolnicu, dok su oko treštale granate.

Uzejr je onda išao dalje... Do Olova, Konjica, Goražda... Vodio je ranjene na rehabilitacije putevima kuda se malo ko usuđivao...

I kada je sve stalo, Uzejir nije.

Napravio je most prema mjestu Rajac kod Konjica da olakša svima... Pa hajr česmu i još mnogo toga...

Nebrojiva je njegova dobrota prema ljudima.

A nije tražio ništa.

I nije dobio, recimo, vojnu penziju, iako je bio ranjenik, invalid... koji je pomagao drugim invalidima...

A kolike su vojne penzije podijeljene samo kad bi se napravila pravična revizija...

Koliko je na spisku vojnika što vidjeli vojsku nisu.

***

Bila promocija mog novog romana Znaš li Nunu Montiljo 29. marta ove godine.

I Uzejir je bio tu, sa suprugom Šahom. Ovog maja su proslavili 47 godina braka.

Sjedili su u drugom redu, odmah pored moje majke, i ispunili mi srce dolaskom. Uostalom, kao i svaki put.

Nije propuštao ništa što je meni bilo vrijedno i drago.

Tako to rade dobri ljudi.

Tako to rade veliki ljudi.

I sada listam slike i vidim svaki ratni i poslijeratni susret, kao da je bilo jučer ili čak maloprije.

Vidim ga kako ovog maja unosi u moj automobil maline i domaće sjeme iz rodnog sela Rajac, da ga zajedno posadimo na omalenom imanju na planini kraj Sarajeva, na istom mjestu gdje je sadio moj otac, kako se sjećam iz djetinjstva.

"Uzejire... Sjedi u hlad... Pusti meni..."

Zezao se uvijek.

"Ti si pisac... Ja sam sa sela... Pusti ti ovo meni, idi pravi kafu..."

Na njega si se mogao osloniti... da... kao na oca. Koji želi da pomogne, bez trunke interesa. Iz čiste nesebičnosti.

***

Prije samo nekoliko dana nailazio sam kraj Mojmila, gdje mu je kuća, gdje je gotovo goluruk s ostalim mještanima zaustavio tenkove JNA.

"Je li gotova kafa?", pitao sam iz automobila.

"Evo je na stolu, hajde odmah!"

Mislio sam, sada će Šaha tek da stavi.

Zaista je bila na stolu. Bio je tu i njegov Osman...

I uvijek bi me zagrlio.

Pili smo kafu tu na ugaonoj garnituri, rijetko praznoj, jer mu je kuća uvijek bila ispunjena gostima.

"Boga ti, Šaho, jeste li ikada sami, da dušom dahnete..."

Nasmijala se.

"Nekad se desi..."

Smijali se bez imalo naznake da će to biti posljednji put u ovom životu.

Ja sam otišao na more, on u rodni Rajac. Mjesto koje je najviše volio.

***

Plavetnilu nigdje kraja.

I nije mi romantično.

Ja vidim Mojmilo.

I Uzejira Gološa kako otvara kapiju i maše mi kada sam otišao.

Malo poslije toga je otišao on.

Nesvjestan da je svojom dobrotom skršio kamen oko mog srca.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.