Korona virus do nešto iza šest sati ujutro bio je neprikosnovena vijest u Hrvatskoj, kao i svugdje u svijetu.
A onda se zatresao Zagreb i okolica – u nedjelju u 6:24 sati snažno je podrhtavanje tla od 5,5 stupnjeva probudilo građane.
Potpisnik ovih redaka računao je da ima cijelu nedjelju na raspolaganju za izležavanje i spavanje, pa je gledao filmove do otprilike pet sati ujutro, a onda ga je nakon sat i pol vremena sna podrhtavanje tla gotovo izbacilo iz kreveta.
Trajalo je tek 10-ak sekundi, a dojam je bio kao da su minute u pitanju.
Obukao sam brzo trenirku i vestu i spustio se s trećeg kata da provjerim jesam li sanjao ili što.
Na ulici je već bilo mnoštvo ljudi, javljalo se i pričalo o srušenim krovovima, stigla mi je slična poruka na mobitel.
Tek što sam počeo pisati vijest, prvi ‘aftermath’, uslijedio je udar tako jak da sam pojurio pod ‘štok’, koliko god htio što brže izvijestiti javnost o događanjima. Freudovski rečeno – eros, ljubav prema životu, ispred svega.
San korona virusa u par dana
U globalnom svijetu u kojem živimo, krenule su gotovo odmah najnovije vijesti, na društvenim mrežama osvanule su fotke i videa.
Onda još nekoliko udara na koje gotovo više nisam obraćao pažnju – čovjek je ipak najizdržljivija životinja.
Malo po malo, stiglo je poslijepodne, ali bez novih, točnije ne jačih podrhtavanja, ali fotografija, izvještaja i videa je bilo više, štete su bile očite, pogotovo u središtu grada.
Gledajući te snimke i ljude na ulici, ako sam zadnjih dana živio u snu zbog korona virusa, sa svim restrikcijama i najavljenim novim, odjednom je sve bilo još nestvarnije.
Ok – prošle subote sve je bilo normalno, u ponedjeljak se počelo mijenjati, u četvrtak život više definitivno nije bio onakav kakvog poznajem, ovu subotu – samo tjedan dana nakon ‘normalnog’ života, novi obrat…
Nitko na ulici odjednom nije imao maske na licu – nova prijetnja poništila je staru…
I ništa ljudi krivo nisu učinili – bili su što i jesu, ljudi, u još jednom, nekom novom strahu. S novom prijetnjom, barem nakratko, zaboravili su na već prisutnu.
I to je taj famozni strah… Strah kao konstanta i način ljudskog postojanja, ono što paralizira i pokreće istovremeno.
Strah kao ‘babica’ i pogrebnik
Strah je paradoksalan jer ne pripada ni životu niti smrti, on je način postojanja čovjeka – strah naprosto jest, zato i može, ovisno kako neku situaciju ljudsko biće doživljava, biti temeljni nagon za životom ili za smrću.
Strah je neutralan, ali često određuje hoće li čovjek živjeti ili umrijeti.
On je zapravo upravo kao i korona virus ili potres, indiferentan prema našim strahovima, žudnjama, željama, ‘babica’ i pogrebnik svake ljudske katastrofe, od bolesti, svih vrsta ‘neuspjeha’, preko ljubavi pa sve do razaranja, destrukcije i autodestrukcije.
Naravno, strah nije uzrok krize korona virusa i nije uzrok potresu. Ali raste s nevoljom na nevolju i počinje kreirati pozadinu svijeta i određivati sudbinu svih nas.
Potres i razaranje koje je uzrokovao u Zagrebu naravno da su izazvali strah. Na jedan dan ‘riješili’ smo se prijetnje korona virusa.
Neka jednokratna, ‘normalna’, prirodna katastrofa, lako pruža dojam uobičajene svakodnevnice u kojoj se strah doživi i ‘istroši’ u jednom relativno kratkom trenutku, bez obzira kakve posljedice bile.
Jednokratnost neke katastrofe dio je utješne svakodnevnice u kojoj se može predvidjeti što će nakon katastrofe biti, to je ‘svakodnevna’ katastrofa kojom se može upravljati.
No, korona virus, za razliku od potresa i sličnih katastrofa, nije nešto jednokratno. Korona virus je proces, stanje stvari koje može jako dugo trajati
Zemljotres prošao, virus ostaje
Potres u Zagrebu bio je u nedjelju, no virus je ovdje bio i prije i za vrijeme njega i bit će ovdje i dalje.
Već sutra prva vijest na naslovnicama bit će ponovno korona virus.
Nažalost, ne zato što je vijest, nego zato što je stanje, prijeteće stanje stvari koje ne udara odjednom i prođe, nego udara stalno.
Naizgled paradoksalno, strašan potres kakav više od 100 godina nije pogodio Zagreb, bio je ‘predah’, intermezzo u vremenu kada je jednokratna katastrofa, kako god grozna bila, ‘samo’ jedan trenutak u ozračju opće prijetnje za koju nitko ne zna kada će joj doći kraj.
Ali, dok takve jednokratne ugroze, poput potresa koji traje 10 ili koliko već sekundi, ne ostavljaju prostora za djelovanje, virus nam ipak daje nešto vremena.
Stoga se možemo i trebamo zapitati kako ćemo ga iskoristiti i što ćemo napraviti s njim.
Izvor: Al Jazeera