Piše: Zvonimir Nikolić
Moja najranija sjećanja sežu negdje do kraja šezdesetih. Možda zato što sam i te 1969. godine krenuo kao šestogodišnjak u prvi razred Osnovne škole. Ipak, negdje duboko u sjećanju su ostale i uspomene na Božiće u kući mojih roditelja.
Već negdje sredinom decembra, mati bi počela sa pravljenjem božićnih kolača. Tih dana bi se pravile šape, keksi od oraha, kiflice i još neki suhi kolači za koje bi uvijek govorili da su bolji kada malo odstoje.
Mati bi uredno prostirala salvete u kutije od cipela i slagala kolače jedan po jedan, posebno šape koje su bile osjetljive na dodir i lako lomljive. Uvijek su bile duple kutije, za kolače pravljene sa masti i one pravljenje sa puterom, zbog komšija i prijatelja.
Te kutije bi zatim misteriozno nestajale u kući, obično na zavučenim mjestima vrhova regala da ih moj brat i ja ne pronađemo i pojedemo prije vremena.
U prvu subotu prije Božića, otac bi ceremonijalno najavio da se večeras kiti i božićna jelka.
U to doba se još nije vodilo računa o zaštiti životne sredine i obično bi se dan prije otac pojavio sa pravom jelkom koju je snimio negdje iz voza od Sarajeva do Stabulčića, gdje je bilo neko odmaralište za radnike ŽTP-a. Prvo veče je bilo rezervisano za nabijanje jelke na drveno postolje.
Sutradan bi mati obrisala prašinu sa najlona na vrhu regala, a otac bi pažljivo ispod najlona izvukao i spustio kofer sa nakitom za jeklu kao da spušta kofer sa dijamantima.
Uprkos tome što je znao dimenzije postolja, jekla bi uvijek imala duplo širu granu od rupe predviđene za umetanje u nju. Onda bi otac prvo malom sjekiricom pa onda nožem tesao tu granu i usput kritikovao onog otpravnika vozova što mu je odsjekao najveći balvan na planini.
Nakon cijelog popodneva provedenog sa stolarskim radovima, stajao bi i mjerkao jelku iz svakog ugla sobe govoreći: „E jesam joj dohak'o“, uz obavezno: “E ova je do sad najbolja!”, a mati bi uredno usisala hiljade iglica koje su popadale po okolnim namještaju i tepihu usisivačem marke EI Niš koji je zaista imao zvuk kompresora sa kojim su se bušile ulice. Iako kažu da je imao i neku opciju i dodatak za krečenje zidova.
Ritualno kićenje jelke
Sutradan bi mati obrisala prašinu sa najlona na vrhu regala, a otac bi pažljivo ispod najlona izvukao i spustio kofer sa nakitom za jeklu kao da spušta kofer sa dijamantima.
Godinama prije, sa svakog putovanja donosio je ukrase i šarene lampice. Te lampice nisu bile kao ove sadašnje. Mogle su trajati godinama a mislim da su kod nas trajale i decenijama.
Brat i ja bismo obrisali prašinu sa svake kugle, a otac bi pažljivo kačio na jelku objašnjavajući da one sa pticama idu bliže vrhu. U to vrijeme su postojale i neke karamel bombone koje su već bile predviđene za kačenje na bor, ali one bi dolazile uglavnom u završnoj fazi.
Tog vikenda bi i mati pravila baklave, štrudle i obavezne ružice. I sjećam se da su u opticaju bile i dvije torte – Banjalučka i Trebević torta. A otac bi pravio prvu sarmu te zime.
Iako bi mati sve završila i pripremila, on je imao dovoljno živaca da ih mota, slaže, dolijeva vode dok se krčkaju cijelu noć i naravno pokupi sve lovorike za njihov kvalitet.
Na Badnji dan se jela riba. Ne znam koji je razlog bio da su moji uvijek uzimali šarana. Jednom je neka pokondirena komšinica došla i začuđeno upitala: “Pa zar vi danas ne jedete bakalar?”
Par godina kasnije sam u prodavnici Gradina kod robne kuće Sarajka (dok sam sa rajom iz škole kupovao na odmoru frtalj hljeba i rum pločicu za užinu), vidio i bakalara u izlogu. I pitao se što li je onoj ženi palo na pamet da bi mogli za Badnji dan jesti ovu suhu i zgužvanu ribu?
‘Božić je kad Mato završi’
Uveče bi se spremali za Ponoćku u crkvi Sv. Josipa na Marijin dvoru. Uvijek bi bio i neki novi komad garderobe koji bi se tada obukao prvi put. A moj brat i ja smo samo razmišljali kada ćemo se vratiti kući. Da on navali na sarmu a ja na kolače, bez obzira što bi to bilo oko pola dva ujutro.
On me samo onako poprijeko pogledao i rekao: “Božić je kad Mato (pokojni biskup Mato Bičvić iz crkve Sv. Josipa) završi i kaže da je Božić!” Po završetku mise, ispred crkve bi čestitali jedni drugima. I poznati i nepoznati.
Sjećam se da sam se na jednoj ponoćki kada sam čuo otkucaje zvona koji su označili ponoć i početak mise, okrenuo prema ocu i rekao: „E pa Damjano (tako smo ga moj brat i ja zvali od milja jer je volio sve italijansko osim Musolinija i fašista), Sretan Božić!”
A on me samo onako poprijeko pogledao i rekao: “Božić je kad Mato (pokojni biskup Mato Bičvić iz crkve Sv. Josipa) završi i kaže da je Božić!” Po završetku mise, ispred crkve bi čestitali jedni drugima. I poznati i nepoznati.
Kad bi se vratili kući, ispod jekle su nas čekali pokloni. Tek godinama poslije sam shvatio zašto se otac uvijek vraćao kući kao da provjeri je li dobro zatvorio vrata.
Mislim da i dan danas moj školski drug, a sada profesor na fakultetu u Valjevu, Ilja Stanišević ima običaj reći: “Šta bi sa onim pištoljem što ti ga je mali Isus donio kad smo bili prvi razred Osnovne škole?”
A pištolj je bio savršen. Mala kopija pištolja koji je nosio John Wayne u filmu Rio Grande.
Taj dan bi se na ručku okupila čitava familija, a popodne i veče je bilo rezervisano za komšije i prijatelje.
Jelka bi stajala obično do prvog vikenda iza Tri kralja. Iza nje bi ostajali tragovi iglica koji su se i u augustu znali pojaviti odnekud iz tepiha.
Kineske lampice
Godine su prolazile i mi smo odrastali. Umjesto sa roditeljima na Marijin dvor, na ponoćku sam išao sa rajom u Katedralu.
Tu su bili i moji drugari Kenan, Adi, Zoran, Senad, Dino, Mirza, a meni je uvijek nekako drago bilo kada onaj svećenik na početku mise pozdravi i goste drugih vjeroispovjesti koji su došli uveličati svečanost.
Osnovao sam svoju porodicu i u mojoj kući jekla ostaje duže jer se slave dva Božića. Godinama sam sa djecom kačio ukrase na božićnu jelku (doduše plastičnu), nervirao se zbog kineskih lampica od kojih jedna pregori pa ne rade sve, a ja sate izgubim dok nađem koja je sve zakuhala i obično odustanem sa riječima: “Što ovo meni treba za tri marke?”
Lampice i ukrasi su odavno prestale biti dragocjenost. Našeg oca nema već odavno, a sarmu kuham ja. I budim suprugu po noći da je pitam miriše li, dok dolijevam vode u nju da se krčka cijelu noć.
Na posljednjem očevom ispraćaju, svećenik sa Marijin dvora je rekao: “Nedostajaće mi nedjeljom.”
Njih dvoje su godinama kao dva stuba u crkvi stajali blizu ulaznih vrata. Poslije sam majku upitao zašto su poslije rata stajali kraj vrata. Ona bi rekla: “Nije Dane htio da se gura. Govorio je – neka onih koji se slikaju i onih što su se presvukli u prvim redovima. Ja ionako ne dolazim da bi me neko vidio.”
Krasopis moje majke
Na Badnje veče i na Božić će se skupiti cijela naša porodica. Naša djeca i unučad, a u goste će doći i moja majka i donijeti štrudlu i lokume koje ona i dan danas pravi. Kao i poklon svakom od nas.
A prava vrijednost poklona nije ono što se nalazi umotano iza sjajnog papira povezanog ukrasnom vrpcom.
Prava vrijednost je uvijek na onoj ceduljici koja je s ljubavlju i pažnjom izrezana cik-cak makazama da bude ljepša i napisana krasopisom 81-godišnje majke, bake i prabake.
I kao uvijek, kad proba sarmu reći će: “Odlična! Ista Danetova!”
A mi ćemo se sjećati dogodovština sa skrivenim kolačima i vremena kada se Božić slavio zato što su ljudi u njega vjerovali, a ne na njemu zarađivali. Vremena u kojem je plastični pištolj bio najveći poklon na svijetu. Poklon kojeg se sjećam i nakon 45 godina.
A i one kineske lampice su poskupile na pet maraka.
Izvor: Al Jazeera