Oglasi

Volujak: Neka sva čula uživaju

Svaki cvijet, svaki gutljaj vode, svaki korak i svaki pogled su jedinstveni, neponovljivi, trajno zabilježeni u srcu...
Volujak je smješten "iza" Zelengore, a proteže se do Maglića sa jedne i Trnovačkog Durmitora sa druge straneOlja Latinović

Piše: Stefan Pejović

Volujak. Nakon što vidite kamenu pustinju i masive koji okružuju ovu planinu na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine, spontano se rađaju ideje o tome kako je dobila ime. Možda su lokalci, koji žive na terenu sličnom onom na Himalajama, voljeli jakove, pa se po tome zove "volu-jak"? Ili su čobani bili jaki kao volovi i govorili jedan drugom "volu jak"?

A možda su tu živjeli i neki dobroćudni volovi, koji su popasli svu travu, a, nama planinarima, ostavili cvijeće koje raste u bezbroj boja i nijansi kakve bi očekivali samo na reklami za najnoviju vrstu farbe za zidove.

Zaista, to je jedna od prvih stvari koja vam ojača kad odete izvan gradova - čula. Od mirisa, preko pogleda, do intezivnih boja. No, za razliku od gradskih šljaštećih i napadnih lampica, boje cvijeća na planinama - a posebno na Volujku! - su, iako istih jarkih boja, zaista odmor za oči i dušu napaćenu kockastim oblicima i izduvnim gasovima modernih naseobina.


Izvor: Olja Latinović

Suštinski, svaka je planina lijepa i svaka posebna na svoj način; neka zbog šume, neka zbog litica, opet neka druga zbog pogleda ili lijepih mjesta za piknik... Teško mi je reći šta je to posebno na Volujku, pa ću reći - sve! Ako dosad niste čuli za ovaj dio hercegovačko-crnogorskog krša, smješten je "iza" Zelengore, a proteže se do Maglića sa jedne i Trnovačkog Durmitora sa druge strane.

Čas geografije

Volujak se, takođe, naslanja na planinarsku megastazu Via Dinarica, čiji je dio kroz BiH, dug 334 kilometara, nedavno zvanično otvoren. Sa svojih brojnih vrhova, smještenih uglavnom iznad 2200 m/Nv, Volujak nam dozvoljava da gledamo prašumu Perućicu, srcoliko Trnovačko jezero, Zelengoru, Velež, ali i nevjerovatni Lebršnik, koji "brani" Gacko i Gatačko polje od vjetrova sa sjevera. Lebršnik mi, iskreno, izgleda kao da ga je neko slagao, pravio od lego-kockica ili nekih ogromnih ravnih, položenih, stijena. Lebršnik je upravo suprotan Volujku, koji je, iako takođe kamenit, sastavljen od uzdužnih stijena i dubokih litica i sipara.

Na Volujak sam išao prvi put, sa kolegama iz PD Željezničar i, moram napomenuti, jednim od najvećih živućih planinara i poznavalaca prirode BiH i Balkana - a možda i šire - Bracom Babićem. Braco nam je, dok smo se penjali ka vrhu, objašnjavao gdje se šta nalazi, koju planinu vidimo u daljini i kako to da samo jedan jedini domaćin živi u malom selu u podnožju, koje se zove nešto u smislu ofrljene ili potkresane jele (!). Planinari koji ne poznaju Bracu su, vidno iznenađeni i zaprepašteni, vjerovatno pomislili da ovaj čovjek podatke izbacuje onako, usput, da nas zabavi. No, kad su shvatili da Braco poznaje planine kao svoju spavaću sobu, tura na Volujak se pretvorila i u čas geografije.


Izvor: Olja Latinović

Jedan od tri vrha koja smo posjetili se zove Badnji. S obzirom na tradiciju i istoriju, ovaj vrh je mogao dobiti ime po djevojci koja je, sama, na Badnje veče, noseći badnjak da ga zapali na vrhu, a kao znak požrtvovanosti i odanosti prirodi, Bogu i planini, naišla na čopor vukova koji je nije dirao, nego je poveo sa sobom, da čuva vučiće. Ako mislite da je vrh po tome dobio ime – varate se.

Badanj je izdubljeno deblo kroz koje se voda spušta do točka vodenice, kako bi pokretala mlin i mljela žito za brašno. Na samom navedenom vrhu postoji ogromna rupa u stijeni kroz koju, u proljeće i nakon što se počne topiti snijeg, teče voda koja “klokoće”, dok se spušta prema padinama Volujka i napaja Perućicu; klokotanje te vode podsjeća na zvuk koji proizvodi “pravi” badanj, te je zbog toga ovaj vrh ime dobio Badnji. U množini jer nekoliko rupa čeka svoje proljetno klokotanje.

Putem prolazimo pored ogromnih hrpa ucrvanog snijega; juli je, čitav dan je u suncu i još se nije otopio. Visina, tj. debljina te ogromne bijele mase je oko metar – metar i po. Razmišljam koliko li je metara moralo pasti zimus, ako se u julu zadržalo metar i po!?

Svaki osjećaj ličan i poseban

Braco nam je usput pričao dogodovštine sa planina i dolina Balkana; jedna od specifičnih za Volujak se odigrala protekle zime, kada je, istim putem kojim smo i mi hodili, poveo nekoliko norveških planinara prema sjajnom novom domu PD Volujak, koji je smješten u Papinom dolu, na oko četiri sata normalnog hoda od vrha Badnji. Nakon što su, promrzli i gladni, došli u dom, lokalni domaćini su ih, širom otvorenih očiju, dočekali i ugostili kako se samo kod nas ugošćava – iće i piće, vatra i razgovor. Naravno, domaćin nije htio ništa naplatiti, jer je Bracin i poduhvat Norvežana nešto što “odavno nije viđeno zimi na ovom prostoru”.

Ne postoje riječi koje mogu opisati bilo koju planinu; svaki je osjećaj ličan i poseban. Svaki cvijet, svaki gutljaj vode, svaki korak i svaki pogled su jedinstveni, neponovljivi, trajno zabilježeni u srcu. Na fotografijama se nalazi ono što mašina može zabilježiti, ali bez ukusa, mirisa, razgovora, gladi, žeđi i umora – taj pogled nije isti. Svaki vrh dođe kao nagrada, nakon hiljada koraka uzbrdo. Nešto kao i u životu – čovjek korača, nekad i ne zna gdje, ali ako zna svoj cilj i svoje mjesto – namučiće se, ali i uspjeti.

Želim napomenuti da je ovu turu, kao što sam i naveo, organizovalo jedno od najaktivnijih društava u Sarajevu i BiH – PD Željezničar. Može zvučati kao reklama – ali ovo reklama i jeste. Spominjati momke i djevojke koji rade svoj posao vrhunski, ali isključivo zarad ljubavi prema planinama, nešto je što sam dužan spominjati i napominjati svima koje znam. Kao što sam dužan reći da postoji i čitava GPS ruta naše ture po Volujku na ovom (http://trail.viadinarica.com/en/tour/hiking-trail/beautiful-hike-via-several-peaks-on-volujak-mountain/19025850/) linku, ali i insistirati da se ni u kom slučaju ne usuđujete krenuti na Volujak ili bilo koju drugu planinu bez stručnog i profesionalnog vodiča. Planina ne prašta, a naša je tura trajala oko deset sati – dakle nije za svakoga.

Bio jak vo, ili oni koji “volu” jakove, ili krdo volova – svejedno je. Volujak nas je želio primiti pod svoje skute, a osjećaj sa vrha Badnji mi se vraća kad god pričam ili pišem o našoj julskoj turi po kršu stare zemlje Humske. Vraća se i vraća mi osmijeh na lice.

Izvor: Al Jazeera 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.