Piše: Božo Sušec
U posljednjih dvadesetak godina tri su nesporno najveća inspiratora najrazličitijih medijskih proizvoda hrvatske sportsko-žurnalističke i šire scene. Hektolitri tinte, rijeke i mora radijskih i televizijskih minuta, u novije vrijeme gigabajtovi internetskih portala, utrošeni su na prenošenje, komentiranje i analiziranje njihovih izjava i djela, svakako i nedjela.
Tri novinarske muze – Maminjo, Ćiro i Tonči – neizbrisivo su ugrađene u dio novinarskih biografija koje su se intenzivno bavile i bave se proturječnostima iz pitoresknih života Zdravka Mamića, Miroslava Ćire Blaževića i Antuna Vrdoljaka.
Blefovi i afere
Iako još traje bezvremenska rasprava o tome tko je od trojice neumornih prozvođača blefova, afera, vrijeđanja i kleveta (neke mogu biti i bez otrova, kao u Ćire) u vodstvu i kako će završiti taj troboj, usudio bih se mog neprijatelja-prijatelja, bivšeg glumca, bivšeg redatelja, bivšeg producenta, bivšeg političara, bivšeg generalnog direktora HTV-a, bivšeg predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora i aktualnog 82-godišnjeg klevetnika Antuna Vrdoljaka proglasiti svjetskim prvakom u pljuvanju.
Naši su se životni putevi isprepleli slučajno i razdvojili vrlo namjerno. Sedamdesetih i osamdesetih godina bili smo dio javne scene. Tonči, visoko ugledni filmski djelatnik i Božo, novinarčić Televizije Zagreb, pristojno smo se pozdravljali i tu i tamo neobavezno proćaskali, uglavnom o sportskim temama.
Tri novinarske muze – Maminjo, Ćiro i Tonči – neizbrisivo su ugrađene u dio novinarskih biografija koje su se intenzivno bavile i bave se proturječnostima iz pitoresknih života Zdravka Mamića, Miroslava Ćire Blaževića i Antuna Vrdoljaka.
Devedesetih Vrdoljak je na velika vrata HDZ-a ušao na političku scenu i u jednom trenutku (srećom kratkom) bio potpredsjednik države, a u vrijeme jednog Tuđmanova posjeta Kanadi, čak i prvi čovjek (sic) Republike Hrvatske. Iako je priča o Vrdoljaku političaru i o Vrdoljaku televizijskom generalu izuzetno intrigantna i prepuna “suptilnosti“, za ovu priliku zadržao bih se na njegovoj karijeri sportskog olimpijskog dužnosnika.
Ne mogu ne spomenuti vic iz tog doba: „ Da je Hitler imao Vrdoljaka ni danas nitko u Njemačkoj ne bi znao da su izgubili rat.“ Vic se prepričavao po kafićima, ali je u javnim glasilima isticana ocjena nekih europskih političara, sklonih Hrvatskoj, da je HRT (dakle Vrdoljak) odlučujuće doprinijela širenju istine o ratu u Hrvatskoj.
Klimava država
A pred sam rat klimava i drugim stvarima okupirana država potpuno je zapostavila veliki međunarodni događaj, te je spašavanje onemoćale organizacije Evropskog atletskog prvenstva u Splitu 1990. bio zadatak kao stvoren za velikog improvizatora. I dan-danas skidam kapu do poda kako je to režirao – od rekordno brzog završetka nužne infrastrukture, posebno splitskih hotela i transporta, smještaja i sigurnosti sportaša, uz servilnu brigu o svjetskim sportskim moćnicima Primu Nebiolu i Juanu Antoniu Samaranchu do revolucionarne ideje da prvenstvo otvori hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a ne tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović.
Ubrzo Vrdoljak postaje predsjednik novoosnovanog Hrvatskog olimpijskog odbora, a moja malenkost izabrana je za predsjednika Hrvatskog rukometnog saveza. Tu nas je ujedinila želja za što hitnijim sportskim priznanjem Hrvatske i omogućavanjem nastupa hrvatskih sportaša na zimskim Olimpijskim igrama igrama u Albertvilleu 1992. i ljetnim u Barceloni 1992. godine.
Devedesetih je Vrdoljak na velika vrata HDZ-a ušao na političku scenu i u jednom trenutku (srećom kratkom) bio potpredsjednik države, a u vrijeme jednog Tuđmanova posjeta Kanadi čak i prvi čovjek Republike Hrvatske.
Veliki meštar režije znao je da putevi do Olimpijade vode kroz ljudske slabosti i nije bilo sastanka s predsjednikom MOK-a Samaranchom (na koje smo putovali Vladinim avionom), a da nismo dolazili sa slikama Ivana Lackovića Croate, omiljenim slikarom katalonskog kolekcionara. Što sve nismo nosili predsjedniku nekakve važne komisije MOK-a, velikom svjetskom igraču Cornelu Marculescuu.
Taktika je bila uspješna i hrvatski sportaši pojavili su se i na zimskim i na ljetnim igrama, iako je Hrvatski olimpijski odbor bio priznat tek godinu dana kasnije – 1993.
Ali ne baš svi oni koji su zaslužili biti tamo.
Nije bilo mjesta za sjajnog plivača iz riječkog Primorja, rođenog Splićanina Miloša Miću Miloševića, etničkog Srbina krajnje nezgodnog prezimena. Kad je sljedeće godine popustilo prebrojavanje krvnih zrnaca, Milošević je postao svjetski prvak na 100 metara leptir i kasnije je osvojio još niz medalja.
Bez velike odgovornosti
U silnom lobiranju za rukometaše bio sam i na Islandu, gdje sam ishodio suglasnost Islanđana za odigravanje dodatnog kvalifikacijskog susreta za odlazak na OI (Island je zauzeo mjesto bivše Jugoslavije). Na sastanku kod uglednog austrijskog bankara Erwina Lanza, tadašnjeg predsjednika Svjetske rukometne federacije, koji je samo trebao dati suglasnost za taj meč, Vrdoljak je odigrao igru koja je završila uzimanjem šake tableta za umirenje zgroženog Lanza i eliminacijom Hrvatske iz kandidature za Barcelonu. Dobro, bilo je i sjajnih trenutaka, finale košarkaške reprezentacije s američkim Dream teamom bilo je za nezaborav.
Ali… Vrdoljak. Pokojni kolega s HTV-a, uvaženi Boris Mutić, vraćen je iz Barcelone u Hrvatsku u praznom avionu, koji je doveo sportaše, a da nije komentirao niti jedan događaj. Otkriveni su mu nezgodni korijeni.
Taktika je bila uspješna i hrvatski sportaši pojavili su se i na zimskim i na ljetnim igrama, iako je Hrvatski olimpijski odbor bio priznat tek godinu dana kasnije – 1993.
Naši su se putevi razišli u času kad sam konačno prepoznao da glavni cilj nije dobrobit hrvatskih sportaša, već članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru – položaj s nizom privilegija i počasti, bez velike odgovornosti i s malim jednostavnim obavezama poštivanja Olimpijske povelje.
A članak šesti Olimpijske povelje kaže: „Svaki oblik diskriminacije u odnosu na zemlju ili osobu na osnovu rasne, vjerske, političke, rodne ili druge opredijeljenosti je nespojiv s Olimpijskim pokretom.“
Iz nekoliko tomova Vrdoljakovih izjava i činjenja koje ga doživotno i posthumno isključuju iz bilo kakve povezanosti s Olimpijskim duhom i pokretom izdvojit ću samo jednu najružniju. I jednu najnoviju.
U svom dugogodišnjem ratu s jednim od najboljih i najuspješnijih trenera s ovih prostora uspio je pred mnoštvom novinara izgovoriti i sljedeću bljuvotinu o Ratku Rudiću:
»Rudiću, tamo dolje kod nas su tvoja groblja! Tamo su tvoji mrtvi i jednom se moraš vratiti. Hoćeš li imati obraza, hoćeš li se moći vratiti? Zbogom, Ciganine!«
U aktualnim politikantskim prepucavanjima o vođenju Hrvatskog olimpijskog odbora Vrdoljak se obrušio na jedinstvenog sedmerostrukog sudionika Olimpijskih igara – Zorana Primorca:
„Jedan si od dvojice koji se nisu odazvali pozivu u sportsku četu za vrijeme rata. Sedam puta platili smo ti sudjelovanje na Olimpijskim igrama, a donio si pola srebrne medalje (op.a. par u Seoulu).“
Naši su se putevi razišli u času kad sam konačno prepoznao da glavni cilj nije dobrobit hrvatskih sportaša, već članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru – položaj s nizom privilegija i počasti, bez velike odgovornosti i s malim jednostavnim obavezama poštivanja Olimpijske povelje.
Ovim „vrdoljaštinama“ samo treba dodati i demantij jedne neistine, koja se stalno i dalje provlači medijima. Antun Vrdoljak nije, kako se govori i piše, član Međunarodnog olimpijskog odbora i nema ga na popisu 103 olimpijska uglednika. I tamo je bivši. S nekim počastima, ali bivši. Možda je sad malo lakše plemenitom pokojniku, baronu Pierru de Coubertinu.
Postojala je uzrečica
Sve je to Antun Vrdoljak. Rođen u Imotskom u znaku blizanaca apsolutno je životni škorpion i to onaj koji će ubiti žabu koja ga prenosi preko nabujale rijeke. Ne može protiv svoje prirode.
Postojala je uzrečica: „Ne dao ti Bog Vrdoljaka za neprijatelja.“
Mišljenja sam da je časno biti neprijatelj Vrdoljakovih nacionalizama, koji nisu patriotizam i domoljublje, nego, kako ih suvremeni svijet percipira, primitivizam.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera