Vaspitanje djece na balkanski način

Roditelje bi trebalo učiti kako da razvijaju neke druge roditeljske vještine, da postavljaju granice koje djeca ne bi trebalo da prelaze (Ilustracija)

Piše: Željko Regoda

Iznenadio sam se kad sam nedavno na stepeništu svoje zgrade sreo komšiju koji se prošle godine iselio u Norvešku. Znam da je našao odlično plaćen posao i da se nedugo zatim vratio po ženu i dete, a onda smo se pozdravili i oni su zauvek otišli.

Baš smo se lepo ispričali, kaže svratio je da završi neke formalnosti i potpuno je oduševljen Norveškom i tamošnjim životom. Ljudi su opušteni, nasmejani, gostoljubivi, ni malo neprijateljski nastrojeni prema strancima i sve je super.

Osim što su njima tamo zapretili da bi mogli da im oduzmu dete.

Ne shvatam šalu, kažem mu ja, a on meni mrtav ozbiljan da se uopšte nije šalio i da sa Norvežanima nema šale kad su takve stvari u pitanju. Neko je prijavio njegovu suprugu da je viknula na njihovog devetogodišnjeg sina i na vrata su im došli državni službenici da ih opomenu da bi im dete moglo biti oduzeto ako se takav užasni incident još jednom ponovi.

Na dete ne sme da se viče, ne sme ničim da mu se preti, niti pred detetom sme da se govori o bilo kakvim problemima. Ono mora biti bezbrižno nasmejano i koliko god treba bezobrazno, ali ga morate vaspitavati bez podizanja tona.

Nevjerovatno za shvatiti

O nekoj ćuški, nema ni govora, a sumnjivo je i ako dete u školu dođe tužno, to je odmah signal da nešto nije u redu i da ga možda treba što pre oduzeti od zlih roditelja koji ga rastužuju umesto da ga vesele.

Ali kako to oduzmu dete, na koliko oduzmu, gde ga onda vode, šta se dešava, kad ga vraćaju, ništa to meni nije jasno. Slušam čoveka i ništa ga ne razumem iako govorimo istim jezikom. Ili mi je previše neverovatno da bih shvatio.

Priča on o nekakvim hraniteljskim porodicama u koje silom odvode oduzetu decu, o tome da je to strašno i da traje praktično sve do punoletstva, a da roditelji, uglavnom stranci –  jer se to Norvežanima jako retko dešava, nemaju nikakav zakonski način da spreče tragediju koja im se dešava.

Taj užasan zločin, zapravo, sprovodi njihova država iz ko zna kojih razloga i pobuda. Sve je legalno i postoje ozbiljni fondovi koji su namenjeni podsticanju tih hraniteljskih porodica.

Zamislite da vam neko, u čiju ste zemlju došli da biste mogli pristojno da živite od svog rada, oduzme nešto što vam je najmilije i najvažnije u životu, nešto što je zapravo smisao i svrha naših života. Da ga oduzme i da ga preda nekim stranim i nepoznatim ljudima da ga vaspitavaju, jer smo mi nekakvi monstrumi koji to ne znaju.

U toj divnoj gostoljubivoj zemlji sa najvećim standardom u Evropi.

Novi zakoni i na Balkanu

I u Srbiji se uveliko razmatra i polemiše o donošenju nekog novog porodičnog zakona, pisanog po evropskim iskustvima, koji bi potpuno zabranio bilo kakvo fizičko kažnjavanje dece. Na udaru sankcija, našao bi se otprilike svaki roditelj koji bi dozvolio sebi jedan tako monstruozan čin da u 21. veku digne ruku na svoje dete.

Samo što kod nas još stvari nisu toliko sazrele da se dete odmah oduzme i dodeli nekoj finoj hraniteljskoj porodici uz određenu novčanu naknadu. Dakle, nisu se stekli uslovi ili u prevodu – nema para za takve stvari, ali neki izgleda mirišu da bi uskoro moglo biti.

Takav se utisak stiče slušajući vatreno zalaganje pojedinih stručnjaka za uvođenje zakona koji bi dao smisao postojanju raznih nevladinih organizacija koje se zalažu za prava deteta i praktično potpuno vezao ruke roditeljima.

Jasno je da fizičko nasilje u porodici, a pogotovo nad decom, apsolutno treba zabraniti jer su deca posebno ranjiv deo populacije i sa time bi se verovatno složio svaki normalan i civilizovan čovek. Zna se da nasilje rađa nasilje, da lakše telesno kažnjavanje lako može da preraste u teško fizičko zlostavljanje i da telesna kazna predstavlja jedan vid ugrožavanja detetovog prava na telesni integritet.

Stručnjaci smatraju da je decu moguće, neku lakše, a neku teže, kontrolisati na nenasilan način, a da roditelji koji posežu za telesnom kaznom zapravo pokazuju svoju vaspitnu nemoć i nesposobnost.

Šta je kazna, a šta nasilje

Sa druge strane, postavlja se pitanje šta je fizičko kažnjavanje, a šta nasilje nad detetom i da li roditelje zaista treba potpuno lišiti takvog vaspitnog sredstva.

Nebojša Milivojević, jedan od najpoznatijih beogradskih psihoterapeuta i autor mnogih knjiga o vaspitavanju dece smatra da ne bi i da je besmisleno zakonima disciplinovati roditelje jer zabrana telesne kazne apsolutno nema veze sa smanjenjem nasilja.

Prema njegovim rečima, to bi vodilo daljem urušavanju vrednosti porodice i država ne bi trebalo da zadire u taj suptilan odnos između dece i roditelja i da dozvoli mogućnost da se u njega meša neko treći.

On tvrdi da bi roditelje trebalo učiti kako da razvijaju neke druge roditeljske veštine, da postavljaju granice koje deca ne bi trebalo da prelaze i da što bolje ovladaju savremenim vaspitnim metodama u koje, ipak, može biti uključena i poneka ćuška onda kada je to neophodno i kada će to jasno staviti do znanja detetu gde je granica koju ne bi trebalo prelaziti.

Neki će ostati pri stanovištu da je bilo kakvo podizanje ruke na dete zapravo nasilje i zalagati se da se ono na svaki način zabrani, ali je činjenica da, makar u Srbiji, danas imamo nevaspitanu, razmaženu, zanemarenu i zapuštenu decu, da je jednostavno premalo discipline jer očevi često nisu dovoljno prisutni u vaspitanju, a majke su uglavnom previše popustljive.

Izvor: Al Jazeera