Piše: Ela Šimić
Tog četvrtka grad je bio pun ljudi, a već u popodnevnim satima promenada je bila blokirana za auta.
Iza 21:00 sat hiljade ljudi se okupilo – čuli su se svi mogući jezici, francuski, ruski, engleski, njemački, a čak smo vidjeli i ljude u hrvatskim dresovima.
Sve je bilo puno djece, štandova, muzike, raznih događaja, ali i mnogo policije i vojske. Vojnici u punoj opremi, s puškama, stajali su na svakih nekoliko metara, po dvojica-trojica zajedno.
Registrirali smo ih, ali smo mislili da su tu zbog nekog reda. Ni na kraj pameti nam nije bilo da su tu radi sigurnosti, da bi se nešto moglo dogoditi, jednostavno – čovjek je na odmoru i zaboravi na takve stvari.
Restorani s pogledom na plažu su bili prepuni, a ispred su bili dugi redovi turista. Francuzi se dugo spremaju za taj praznik, tako da restorani nude specijalne menije za tu večer, spremaju dodatne stolove da što više ljudi može ući.
Plaže su bile pune, ljudi su sjedili i čekali vatromet, koji je trebao početi kada padne mrak.
Zvonili su na vrata zgrada, da uđu
Odlučili smo prvo prošetati promenadom i vratiti se u jedan restoran na plaži, gdje smo gledali vatromet. Kada smo krenuli nazad, na ulicama su vladale velike gužve. Počelo je malo kišiti, a puhao je jak vjetar.
Krenuli smo ka stanu da uzmemo jakne. Ljudi su u velikim grupama išli prema starom gradu.
Nešto prije 23:00 sata rodica je pogledala kroz prozor i vidjela da svi trče na sve strane, psi su lajali, ljudi su vrištali, zvonili na vrata zgrada, da uđu bilo gdje…
Djelovali su izgubljeno, okretali su se na sve strane. Onda smo čuli sirene i pomislili na teroristički napad, jer je bio nacionalni praznik.
Ipak, u sljedećem momentu smo rekli da se nešto takvo neće dogoditi u Nici, a pogotovo ne nama. Jednostavno, čovjek ne vjeruje…
Mi smo, srećom i igrom slučaja, nekoliko minuta prije napada otišli sa promenade. Da smo duže ostali u restoranu… ko zna gdje bi bili i šta bi se desilo.
Sirene su se čule duboko u noć.
Sjede na trotoaru u šoku i plaču
Jutros tišina… Stari grad se već u 6:30-6:30 sati budi. Danas, osim crkvenih zvona, skoro ništa se nije čulo… Ni kafići, ni restorani, ništa nije bilo otvoreno, tek pokoji čovjek je prolazio.
Kasnije su ipak ulice bile punije, ljudi su sjedili u kafićima, šetali. Jako puno policije, ali i vojske, pod punom opremom moglo sa vidjeti na ulicama.
Strašno izgledaju s puškama, u elitnom gradu Nici – za ne povjerovati. Jedan dio promenade, gdje je kamion prošao, blokiran je, ima jako puno novinara.
Ljudi polažu cvijeće kod jednog drveta, stoje zagrljeni, neki sjede na trotoaru u šoku i plaču, drugi slikaju…
Naravno, atmosfera je tužna i osjeti se da se nešto dogodilo, ali u drugim dijelovima grada baš i ne toliko. Turisti šetaju, piju se kave, ruča se, manje je ljudi na ulicama nego obično i tiho je, jer u gradu inače velika gužva. Jako, jako puno turista ima ovih dana. Puno policijskih brodica patrolira blizu plaže, kažu da niko ne smije prići obali.
Promenada je očišćena, ne vide se tragovi krvi i smeća. Iza kamiona još stoje zaštitni zidovi, ne vidi se ništa, tu vjerovatno ima još tragova od sinoć i vrši se uviđaj.
Tuga i suze
Mi smo u šoku i nevjerici, čista slučajnost i pet minuta su nas spasili, jer bi inače bili i mi tu. Osjećamo strah pomiješan s tugom, na momente nismo svjesni da smo baš mi ovdje.
Svi ovi napadi što su se dešavali u posljednje vrijeme su tužni, čovjek suosejća, ali je to opet nekako daleko. U snu ne bismo pomislili da se i mi možemo naći u takvoj tragičnoj situaciji. Strašno…
Teško je bilo proći danas promenadom a znati koja se tragedija nekoliko sati prije dogodila, iako tragova više nema.
Otići ćemo u crkvu i pomoliti se za žrtve, zahvaliti se što smo mi, radi spleta okolnosti/sudbine/sreće u nesreći, izbjegli najgore.
Danas smo popile kavu u gradu, u momentu kad vidiš turiste, pune kafiće, zaboraviš, ali se u sljedećem momentu trzneš, vidiš neku objavu na netu i opet se vrate šok, tuga i suze…
Izvor: Al Jazeera