Piše: Zoran Čutura
Velimir Perasović se, općenito govoreći, smatra čudnim svatom. Ne znam, možda meni takvi čudni tipovi dobro sjedaju, ali mislim da smo u vrlo dobrim odnosima. Na daljinu, jasno, dobri odnosi uvijek cvatu… Peras je trener u Valenciji, čujemo se redovito – za njega je redovito u razmacima od mjesec-dva – pošaljem mu poneku poruku nakon važnih pobjeda, a on redovito na te poruke odgovara. Za mene – sasvim dovoljno.
A čudnim ga smatraju zato što njegov trenerski modus operandi ne odgovara uobičajenim predodžbama: dok je radio u Hrvatskoj, bježao je od sjedenja po kafićima, gdje samozvani košarkaški stručnjaci, s desnom nogom prebačenom preko lijeve, lagano klateći potkoljenicu, bez kraja i konca lamentiraju o detaljima igre koju su upoznali gledajući je na televiziji i nesebično dijele svoje stavove sa svima koji imaju višak vremena i tolerancije. Eto, takvu toleranciju Peras nema i zato je ovdje kod nas pomalo anatemiziran. Njegovo pojavljivanje u medijima je u debelom nesrazmjeru s njegovim sportskim rezultatima – trenutno je hrvatski košarkaški trener s najboljim statusom u međunarodnim vodama.
Čudnim ga smatraju zato što njegov trenerski modus operandi ne odgovara uobičajenim predodžbama.
Igrački put mu nije bio nimalo lagan, kao što mu lagan nije bio ni trenerski put. Statusno neprikosnoven u matičnoj Jugoplastici, preseljen je u ulogu šestog igrača nakon što je Božo Maljković preuzeo momčad, a na njegovu poziciju drugog beka doveo je iz Budućnosti Duška Ivanovića. Jugoplastika je eksplodirala osvajajući tri uzastopna europska naslova, a Peras je, skupa s ostatkom te turbouspješne generacije, otišao u inozemstvo, i to u Španjolsku, gdje je ostao do kraja igračke karijere. U 11 španjolskih sezona promijenio je četiri kluba, počevši u Breoganu, nastavivši u Tau Ceramici u vrijeme njenog uspona, uslijedila je Fuenlabrada, završetak je došao u Alicanteu. I to s punih 38 godina…
Odmah je postao menadžer u Splitu, ostao je tamo jednu (neuspješnu) sezonu, pa se vratio na domicilni španjolski teritorij. Prvo Sevilla, pa Tau Ceramica, gdje je osvojio Kup Kralja, ušao na euroligaški Final Four i ostao godinu i pol, dok ga problemi sa srcem nisu poslali prvo u bolnicu (na srcu mu je ostalo istetovirano “Querejeta”, ime predsjednika kluba), pa na burzu. Potom je preuzeo Estudiantes, usred dvorskih borbi zbog preuzimanja kluba, i spasio ga od ispadanja, da bi se vratio u Hrvatsku – u Cibonu.
Uvažavan, ne i obožavan
Naosvajao se nacionalnih trofeja, dva puta gubio u finalu regionalne lige od Partizana, dva puta ušao u euroligaški Top 16 (za Cibonu posljednji prolasci prvog kruga natjecanja), revitalizirao karijeru Marka Tomasa, “izmislio” je Bojana Bogdanovića, zaboravljenog u Madridu, i Jamonta Gordona, koji je od predmeta sprednje zbog “drvene ruke” kasnije došao do bogatih tržišta – ruskog i turskog. U vrijeme njegovog stolovanja, Cibonu je svom silinom pogodila financijska kriza, koja je do tada bila dobro skrivana i pometana pod tepih, pa je i on jedan od onih s kojima se kasnije vodstvo kluba nagađalo i pogađalo o dugovima. Potom je preuzeo Efes Pilsen, gdje se nije snašao, da bi se trajnije usidrio u Valenciji, s kojom je već dva puta produžio ugovor i ostat će tamo do kraja iduće sezone. U međuvremenu ga je zvala i Cedevita, došao je u kancelariju predsjednika, rekao svoju cijenu, dobio odgovor da je to previše, okrenuo se i otišao – “Zašto ste me uopće zvali?”
U svim tim godinama susretanja, kao igrači-suparnici, kao suigrači u reprezentaciji i kao trener-novinar, razvili smo nekakav odnos međusobnog uvažavanja. Prvo smo se natjecali tko će biti pretposljednji u skočnosti tijekom reprezentativnih priprema, jer su kapaciteti ostalih atleta bili nedostižni za obojicu, kasnije smo opširno i otvoreno razgovarali o košarci, ali često pod uvjetima koje sam prihvaćao bez pogovora (“ovo nije za novine”). Zbog toga valjda i imam određeni kredit kod Perasa; koliko znam, ima kolega kojima je poručio: “Nemoj me više nikad ni zvati, ni spominjati u tekstovima.”
Kao igrači-suparnici, kao suigrači u reprezentaciji i kao trener-novinar razvili smo odnos međusobnog uvažavanja.
Takav je kakav je – baš ga briga za publicitet… A i meni, kad pokušavam napraviti službeni razgovor, na početku redovito kaže: “Ma ne pilaj me, nemam što za reći.” Dok je radio u Ciboni, znalo se dogoditi da na poziv odgovori grubo, povišenim tonom, da bi se za sat vremena ili sutradan ispričao (“bio sam nervozan”). Nikad mu nisam zamjerio, i moj je posao ponekad šugav, kao i njegov. Jednom sam ga uspio navući da kaže: “Spreman sam za preuzimanje reprezentacije” (Hrvatske), ali ga nitko iz “establishmenta” nije uzeo u obzir, “za njega ima vremena”. Šteta, bilo je tu prilika za upad; a sad je nedostupan, i bit će nedostupan dok god radi u Španjolskoj. Uvijek je “tu negdje”, ali nikad u prvom redu. Kao igrač bio je iza Ivanovića u klubu i pokojnog Dražena Petrovića u reprezentaciji, kao trener je i medijski i statusno iza onih najistaknutijih. Uvažavan, ali ne i obožavan.
Neke je moje osobne stavove, a prilično sam tvrdoglav tip, upravo Perasović uspio promijeniti. Negdje u njegovim trenerskim počecima pitao sam ga: “Nisi li preskočio nekoliko stepenica u razvoju – mlađe kategorije, pa polovnjaci, pa onda prave stvari?” I dobio odgovor: “A kad sam ja to mogao voditi mlađe kategorije ako sam završio igranje blizu 40. godine? I što točno smatraš mojim hendikepom u odnosu na one trenere koji nisu igrali košarku, ili je nisu igrali na visokoj razini, a prošli su i škole i sve te razvojne stepenice?” U pravu je, naravno… A ja više nikoga nisam pitao nešto slično.
‘Osviješteni Hrvat’
Perasović je u reprezentaciju ušao relativno kasno, ali je i s bivšom SFRJ i s Hrvatskom osvajao medalje. Odličnu anegdotu sam čuo nakon Europskog prvenstva 1991. godine: dva su reprezentativna suigrača “prijetila” Perasu da će ga umotati u zastavu sa zvijezdom petokrakom prilikom slavlja po osvajanju zlata, a on je bježao po terenu od njih. “Osviješteni Hrvat”, tako bih ja to nazvao… To je onaj EP tijekom kojeg je bio počeo sedmodnevni rat u Sloveniji, i Jure Zdovc je napustio reprezentaciju usred natjecanja, ako ste slučajno zaboravili. I to je onaj EP na kojem je jedan od reprezentativaca, također iz Hrvatske, rekao: “Imam samo dvije ljubavi – ….. [ime supruge] i Jugoslaviju.” Sad nema ni te supruge – ima drugu, ni te države – ima drugu. Ne znam ni sam je li smiješno ili tragično.
Na kraju ovog malog portreta dolazimo i do poante priče. Ove sezone Valencia je kroz španjolsku ligu sve vrijeme čvrsto držala drugo mjesto, iako ima peti budžet lige (“To se ovdje cijeni”, rekao je sam Perasović), a kroz Eurocup je došla do finala. Kao što je do finala istog natjecanja s Perasovićem na klupi došla i prije dvije sezone, pa izgubila od domaćina završnice Himkija. Kao što je prošle sezone u polufinalu izgubila od kasnijeg pobjednika, Lokomotiv Kubana.
‘Perasović je u ovom trenutku daleko najbolji hrvatski trener, zato i ne radi u Hrvatskoj.’
Promijenjeni sustav završnice (“Na ovome svijetu samo mijena vječna jest”, reče davnih dana Heraklit stojeći u potoku) ponudio je dvije finalne utakmice – prvu je na svom terenu Valencia dobila s 13 poena razlike, nakon što je imala i 33 razlike u trećoj dionici, ali je i u drugoj uspjela kontrolirati i ritam i rezultat, za konačnih plus 12 i ukupnih plus 25. U moje se vrijeme to zvalo “gaženjem”, ne znam kako danas stoje stvari. Treća sreća protiv Rusa za Perasovića… Time je uveo Valenciju u Euroligu, ali je postao i tek drugi hrvatski trener, nakon Nevena Spahije, koji je uzeo neki europski kup u posljednjih 20 godina. I Spahija je uzeo Eurocup, također s Valencijom, 2010. godine. A prije njih je Željko Pavličević osvojio Kup prvaka s Jugoplastikom (tada Pop 84) davne 1991. godine.
Kolegica me zvala još dok je druga tekma finala debelo trajala, s konstatacijom: “Perasović je u ovom trenutku daleko najbolji hrvatski trener, zato i ne radi u Hrvatskoj.” Ne znam, možda mi je nenamjerno dala šlagvort. Je li ovim uspjehom Peras statusno iskoračio iz drugog reda u prvi? Tko to, kvragu, može reći? Za nas koji nešto znamo onako je odavno u tom prvom redu.
Izvor: Al Jazeera