Svi u Srebrenici pozdravljaju Damira ef. Peštalića

Na Damir efendiju ne smijete reći ni riječ, ni u šali, nikome u Srebrenici (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Amela Jordamović

Priča o Damiru Peštaliću, majkama i Srebrenici, priča je o jednoj nesvakidašnjoj ljubavi. Za nas koji život vežemo za komfor i materijalno blagostanje, odluka Damir efendije Peštalića dođe kao imam u ovaj grad, nije posve shvatljiva, jer nit’ se rodio, nit’ živio u Srebrenici, nit’ ju je prije rata ikada vidio.

Te 2003. godine u Srebrenici je živjelo deset starijih bošnjačkih porodica, sve džamije bile su porušene, mladih nije bilo, u školi Petar Petrović Njegoš se izučavao isključivo srpski jezik, s povratnicima niko nije komunicirao… Tuga, strah, nemoć, beznađe rojili su se u glavama usamljenih majki, koje su na srebreničkim ulicama sretale ubice njihove djece, muževa i braće. Kažu i danas su mnogi sa spiskova učesnika genocida na slobodi.

Mjesto genocida

I kako baš tu, ponovo živjeti, boriti se i voljeti? I zašto? Kako preživjeti tugu i pronaći smisao?

Hatidža Mehmedović kaže kako nema razlike između njihovih noći i dana. Svaki dan bez djece im je kao pakao. Žive su samo onda kada sanjaju svoju djecu.

I onda kada ugledaju Damir efendiju. Na njega ne smijete reći ni riječ, ni u šali, nikome u Srebrenici. On je kao njihovo dijete.

 Ne znam da li on zna šta znači majkama, on uglavnom govori o tome koliko one znače njemu, kako bismo o njima trebali govoriti svaki dan, o svakoj od njih  ponaosob.

 “One su se vratile ovdje, na mjesto genocida  i gledaju se oči u oči s onima koji su to počinili, samo s jednim ciljem – da pobijedi dobro, da se ponovo život vrati u Srebrenicu. One se nikada nikom nisu osvetile, niti su na to pomislile. “

 Majke su bile te koje su ga ponukale da nastoji ostvariti komunikaciju sa Srbima. Danas, nakon 12 godina pozdravljaju ga svi. Svjestan je da je zajednički život jedina opcija. Sa starijima ne razgovara o ratu, s mlađima ponekad. Osjećaju, kaže, teret onoga što je neko učinio u njihovo ime.

 Više od šest hiljada  i dvjesto žrtava ukopano je dosada u Potočarima,  skupa s oko 300 preživjelih, koji na Musalli svakog ramazana klanjaju teraviju, čine najveći džemat u državi.  I to je, navodi Damir, ideja majki.

 “Došle su nam i rekle da žele da sa svojom djecom klanjaju teraviju. To je bio težak momenat, teško je to ispričati. ”

 Želja im je ispunjena. Teravija na Musalli klanja se posljednjih osam godina.

 Nikada se, kaže, nije pokajao zbog toga što je došao da živi tu, nikada nije pomislio da bi volio da je u Sarajevu, Tuzli.

“Jedino ponekad  pomislim kako bih  volio da sam  rođen u Srebrenici i da sam bio tu od ‘92 do ‘95.“

 A Srebrenica je sasvim običan, mali grad. Okružen brežuljcima i zelenilom, pust i tih. Nalik na druge male bosanskohercegovačke čaršije iz kojih ljudi žele da odu. Stoga je još čudnija i dragocjenija Damirova ljubav prema ovom gradu.

 “Mi koji smo došli ovdje, došli smo  zato što smo htjeli i željeli  i svaka sekunda u Srebrenici nam je lijepa i zahvalni smo Bogu što smo dio grupe ljudi koja se bori da se život ponovo vrati u Srebrenicu.”

 Nervira ga odnos prema Srebrenici, to što mnogi još nisu shvatili da u Srebrenici ima dovoljno povratnika, dovoljno mladih ljudi, dovoljno pameti, to što politika ne koristi taj potencijal i što im neko drugi nameće neka rješenja ne pitajući njih.

 “Ne može neko u Sarajevu i Banjaluci znati šta nama treba ovdje. “

Jedini način

 Nekada je u Srebrenici bila šaka povratnika, njegova Amina je bila prvo rođeno bošnjačko dijete. Amina je sada učenica petog razreda, ima tri zlatne medalje iz karatea, Merjema ima šest zlatnih medalja. Pred njima je  važno državno prvenstvo. Fatih je još mali, i dobro bi mu došao jedan veliki, lijepo uređeni dječiji park kojeg Srebrenica nema.

 Nekadašnja škola “Petar Petrović Njegoš” sada se zove “Prva Osnovna škola Srebrenica”. Od učenika koji je pohađaju 70 posto čine bošnjačka djeca.

 Prema mišljenju Peštalića, povratak je jedini način da Bosna bude jedinstvena.

 “Kada se vratite u mjesta koja su uzeta genocidom, kad postanete faktor, onda imate priliku da se izborite za vaša prava.”

Kada je Damir ef. Peštalić 2003. godine došao u Srebrenicu, tu je postojala jedna džamija – Bijela džamija, a on je obnašao sve funkcije, bio je i imam i mujezin i mutevelija i predsjednik medžlisa… Sada to rade drugi ljudi, koji skupa s njim grade Srebrenicu.

 Ima sada i predsjednika medžlisa koji, kaže, svakog voli pitati gdje će ga kopati kad umre.

 “On misli da je to važno definisati, da poslije ne bi bilo belaja. Tako je pitao i mene. Rekao sam mu da ako umrem prije roditelja, nek me kopaju u Gradačcu, da mi roditelji mogu na mezar doći. A ako umrem poslije njih, volio bih da me ukopaju ovdje, u Srebrenici, po mogućnosti kraj Bijele džamije.“

Izvor: Al Jazeera