Oglasi

Sve ću im oprostiti, ali rušenje Starog mosta neću nikada

Onog dana kada je srušen Stari most u Mostaru mnogi su njegovi žitelji plakali, a vijest da je luk srušen preciznom topovskom paljbom artiljeraca HVO-a brzo se proširila razrušenim gradom.
Most se polako „rađao“ iz hladne vode spreman opet da bude most, simbol i duša porušenog gradaFena

Sve činjenice koje znate o Starom mostu u Mostaru su istinite, a svaka impresija koju ste imali koračajući po njegovim glatkim oblucima ostaće trajno upisana u vaše biće. Taj je most simbol graditeljskog naslijeđa Bosne makar svojim lukom spajao dvije obale najljepše hercegovačke rijeke. Do izbijanja rata Stari most je bio nezaobilazno mjesto posjete putnika iz svih krajeva Jugoslavije, a njegova monumetalna ljepota doimalo se kao da na jedan nadrealan i nestvaran način svjedoči veličinu najvažnije Titove ideološke premise – most je bio simbol bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda.

Onog dana kada je srušen Stari most u Mostaru mnogi su njegovi žitelji plakali, a vijest da je luk srušen preciznom topovskom paljbom artiljeraca HVO-a brzo se proširila razrušenim gradom. U nekoliko sam navrata slušao svejdočenja Mostaraca o tom danu i svi su govorili kako je zemlja „tutnjala“ i kako se na vijest o rušenju „Starog“ među narodom sakrivenim u improvizirana skloništa proširio osjećaj užasa. Mnogi su mislili da je to kraj svijeta, jer niko nije mogao vjerovati da se neko „drznuo“ srušiti most, građevinu koju su svi osjećali kao svoju i prema kojoj su gajili posebne sentimente.

Podjednako strašan, pričale su mi dvije Mostarke, Aida i Hana, bio je dan kada su pripadnici HVO-a minirali, a zatim i srušili staru pravoslavnu crkvu, a razlika je bila u tome što tokom rušenja bogomolje zemlja nije tutnjala cijeli dan nego se samo jednom snažno, mahnito i nekontrolisano zatresla odnoseći sa zaglušujućom bukom u bezdan ruine najljepšu pravoslavnu crkvu u Hercegovini.

Luk će opet spajati dvije obale Neretve

Život se bez mosta nastavio svojim letargičnim tokom u godinama nakon okončanja rata i svi oni koji su se zaustavljali, bilo kojim razlogom, u Mostaru odlazili su vidjeti dva kamena batrljka na dvije obale Neretve i improvizirani mostić koji je kao privremena zamjena stajao na mjestu porušenog luka. I čim se rat okončao i čim je mir postao kontinuirana stvarnost Mostarci su počeli razmišljati o obnovi mosta, počeli su sanjati i zamišljati dan kada će vitki kameni luk opet spajati dvije obale zelene rijeke.

Obnova mosta trajala je godinama, a ljudi koji su radili na njegovoj rekonstrukciji pažljivo su iz Neretve vadili njegove razbacane ostatke a onda po nacrtima izvađenim iz osmanskih arhiva sklapali njegovo vitko tijelo vodeći računa da se uklopi sa istim onim savršenstvom s kojim su ga uklapali njegovi prvobitni stvaraoci. Most se polako „rađao“ iz hladne vode spreman opet da bude most, simbol i duša porušenog grada.

Pričali su mi moji vršnjaci Mostarci da je porušeni most u mnoge kuće unio vječni razdor i podjele, jer su roditelji onih koji su željeli zaboraviti prošlost i nastaviti živjeti normalan život tvrdokorno odbijali zaboraviti ratnu prošlost i pružiti ruku pomirenja drugoj strani. Ti stari, dostojanstveni i radišni ljudi odbijali su „preći na drugu stranu“ i posjetiti dio grada za koji su vjerovali da je okupiran. A nakon mnogih sati žustrih diskusija i rasprava, nakon racionaliziranja činjenica i poziva da se „okrene novi list“ u životu kao posljednji i najsnažniji argument svojoj odluci govorili su da su spremni oprostiti sve ali rušenje Starog mosta nikada.

Onoga dana kada je obnovljen Stari most cijela Bosna je bila obojena u praznične boje, feštalo se i slavilo, ljudi su bili sretni, zemljom se širio neki nezabilježen optimizam. Svi su moji Mostarci tog dana bili uzbuđeni, svi su bili u prazničnom raspoloženju, bili su nasmijani, vedri, bili su takvi da ste ih odmah, na prvi pogled, na ulici mogli prepoznati. I svi smo željeli vidjeti ponovo rođeni most, njegov tanki luk, njegovu bezobraznu vitkost koja se nadvila nad nemirnom zelenom rijekom.

Besjede uz hladnu Neretvu

Tih se mjeseci nakon obnove mosta u Mostar nije odlazilo, u Mostar se išlo hodočastiti spomenik koji je govorio o pobjedi života nad smrću. I svi su moji Mostarci tih mjeseci bili posebno raspoloženi, posebno domaćinski nastrojeni i nije se moglo desiti da se dođe u Mostar a da se neko od njih odmah ne ponudi da bude domaćin na konaku, pa da bude onaj koji će provesti u obilazak spremno odgovarajući na svako pitanje. Govorili bi o predratnom vremenu, o socijalizmu, o Veležu, Osmanu Piriji, HEPOK-u, o Aluminiju, a bi onda malo oćutali, namrštili se i nastavljali priču o ratu, o granatiranjima, o rušenju Starog mosta, o izbjeglicama iz istočne Hercegovine i heroju Hujketu.

Kada bi se obilazak završio i kada bi se u predvečerje ljetnog dana skrasili negdje u debeloj hladovini onda bi se pričalo o politici i životnom preživljavanju, o razočarenjima koja su pratila našu generaciju. Tada bi govorili i o svojim roditeljima, djedovima i nanama s čuđenjem pričajući kako mnogi od njih i dalje ne žele „preći na drugu stranu“. Kada bih pitao zašto, slijegali bi ramenima, a samo bi Aida uvijek davala isti odgovor.

„Moja majka mi kaže, sve ću im oprostiti ali rušenje Starog mosta, neću nikada“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.