Oglasi

Sutjeska – ogledalo apsurda ovdašnjih antifašizama

Za koju godinu ništa neće biti tako isprano i obesmišljeno kao antifašizam. To će biti karikatura historije i ne bih želio dočekati to vrijeme, rekao mi je proslavljeni partizanski general Koča Popović.
Refleksija iživljavanja nad antifašističkim vrijednostima prelama se preko jednog od najveličanstvenijih mjesta u Drugom svjetskom ratu, piše autorTomislav Miletić/PIXSELL

Kad se čovjek počne spuštati od Foče prema Tjentištu i pitomu dolinu Sutjeske, pogotovo u proljeće i ljeto, da ne zna gdje ide, mislio bi da ulazi u prelijepu razglednicu. Zelenilo, živopisne šume, jedina  prašuma u Evropi, neobično bogat prirodni svijet, kristalno čiste rijeke i planinski vijenci svuda okolo tom mjestu daju posebnu draž.

Ko bi mogao i pomisliti da se upravo na tom mjestu, na okolnim liticama i u  plodnoj dolini pored Sutjeske, odvijao posljednji, najkrvaviji čin najstrašnije bitke u Drugom svjetskom ratu u ovom dijelu Evrope.

Bitka na Sutjesci dominirala je historijskim udžbenicima, svake godine polovinom juna tu su se okupljale hiljade ljudi da obilježe godišnjicu bitke, a generacije su učile kako je to najznačajniji trenutak partizanske borbe protiv fašizma, koji simbolizuje sve vrijednosti antifašističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji.

Sveopšta histerija revizije

Baš kao što je nekad bila simbol antifašističke borbe, Sutjeska je danas simbol svih apsurda i obezvređivanja antifašizma. Raspadom bivše Jugoslavije nestale su i mnoge vrijednosti njenog vremena, u naletu raznih nacionalizama antifašizam je dugo bio nepopularan, širom nekadašnje Jugoslavije orgijale su snage koje su baštinile goli fašizam, a u sveopštoj histeriji revizije historije pod kapu antifašizma utrpali su se pokreti koji bi bilo čime, čak i najbezobzirnijim historijskim falsifikatom, vrlo teško dokazali da su ikako učestovali u borbama protiv Njemaca i Italijana. 

...Negdje tamo osamdesetih godina prošlog vijeka, kad je počela eskalacija unutrašnjih sukoba među jugoslavenskim komunistima, tek nagovještavajući krvavi raspad zemlje, kao veoma mlad čovjek pukim slučajem nađoh se u istom društvu sa proslavljenim partizanskim generalom Kočom Popovićem, legendarnim komandantom Prve proleterske brigade. U to vrijeme je nekako bio svjestan da privodi kraju svoj životni put, živo se sjećajući mnogih istorijskih momenata i briljantno, u dvije tri riječi, iznoseći svoj sud o njima.

Aristokrata u partizanskim redovima, španski borac, student sa Sorbone, dijete iz dobrostojeće trgovačke kuće na prvi pogled ni po čemu, osim po antifašističkim opredjeljenjima, nije pripadao proleterskom pokretu, a postao mu je jedan od najvećih simbola. U jednom trenutku je ozbiljnijim sabesjednicima u tom društvu na beogradskoj Skadarliji rekao jednu rečenicu, koju sam dobro zapamtio: „Za koju godinu ništa neće biti tako isprano i obesmišljeno kao antifašizam. To će biti karikatura historije i ne bih želio dočekati to vrijeme“.

Čovjek koji je obilježio bitku na Sutjesci i koji je probojem spasio partizanski pokret od potpunog uništenja, nepogrešivo je predvidio i tu pojedinost.

Za koga je crkva na Tjentištu?

Sutjeska je danas ogledalo svih podjela, istorijskih revizija i falsifikata i brutalne manipulacije samim pojmom antifašizma. I nekadašnji partizani, koji bi trebalo da brane i čuvaju sjećanje na hiljade odvažnih ljudi, koji su svoje kosti ostavili po bespućima oko Sutjeske, danas odvojeno obilježavaju godišnjice. Dva bosanskohercegovačka SUBNOR-a i dvije manifestacije na Tjentištu! Svrstali su se nekadašnji partizani u svojoj dubokoj starosti pod ideje i simbole protiv kojih su se borili u mladosti i dozvolili da ih današnji politički moćnici pretvore u puke igračke u dnevnopolitičkom svojatanju antifašizma. Ali nisu samo oni...

Današnji vlastodršci opasno su se poigrali antifašizmom. Trgovina ljudskim kostima tako se prenijela i na doba partizanske borbe, urušavajući elementarne vrijednosti te borbe. Kad su mediji prošle godine prenijeli vijest da vlasti entiteta Republika Srpska na Tjentištu grade pravoslavnu crkvu za Srbe partizane poginule na Sutjesci, stigle su brojne reakcije. Gradnja crkve tim povodom na tom mjestu, rekoše mnogi istaknuti antifašisti, ne može se shvatiti nikako drugačije nego kao pokušaj potpunog obesmišljavanja borbe protiv fašizma i to jednom flagrantnom zloupotrebom vjerskih simbola.

Zašto je gradnja crkve na tom mjestu apsolutno neshvatljiva – zato što je jednostavno tu nikad nije bilo i teško je shvatiti šta bi crkva uopšte simbolizovala na tom mjestu. Zato što je Tjentište udaljeno od Foče 25 kilometara, pa je upitno kojim se to vjernicima crkva gradi, ako se zna da su svuda okolo uglavnom sela Bošnjaka –povratnika. Zato što se crkva gradi bez ikakvih dozvola i to u jednom nacionalnom parku sa zaštićenim prirodnim i istorijskim znamenitostima, poznatim širom svijeta – od spomenka partizanima do jedine evropske prašume Perućice.

Srpski prefiks partizanskom pokretu

Riječ je, zaključiše učeni ljudi, o očiglednom pokušaju da se pod krinkom gradnje crkve zatre najveći simbol partizanske antifašističke borbe na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Sutjeska je godinama bilo okupljalište partizana i antifašista iz svih dijelova nekadašnje zajedničke države, pa je očigledan pokušaj određenih političkih krugova, potpomognutih crkvenim, da se to mjesto nekako otuđi, ili direktnije rečeno, otme od onih koji baštine antifašističko i partizansko nasljeđe.

Mnogi historičari, čak i van granica Bosne i Hercegovine, ovaj potez stavili su u kontekst nastojanja da se partizanskom pokretu u vrijeme Drugog svjetskog rata da ekskluzivno srpski prefiks, što član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik godinama pokušava nametnuti, minimizirajući značaj partizanskih jedinica iz drugih naroda i prisvajajući antifašizam falsifikovanjem karaktera partizanskog pokreta. Ta dimenzija još je besmislenija na Sutjesci, gdje su partizani iz svih naroda ginuli zajedno i doslovno jedni uz druge.

Sutjeska, iz ugla aktuelne vlasti Hrvatske, još je veći paradoks. Sabor te zemlje pokrovitelj je obilježavanja godišnjice Bleuburga, ali hrvatske institucije nisu pokrovitelj obilježavanja godišnjice bitke u kojoj je izginula mladost Dalmacije. Samo iz grada Šibenika i njegove okoline na Sutjesci je bilo 1.316 partizana, a poginulo je 787. Samo iz Splita i njegovog okruženja u toj velikoj bici učestvovao je 1.091 partizan, poginulo ih je 688.

Glasno zaklinjanje u antifašizam

Umjesto toga, svaki pomen antifašizma u Hrvatskoj se redovno pretvara u raspravu o „zločinima svih totalitarnih režima“, a da pritom niko i ne pokušava objasniti kakve veze dalmatinski partizani, izginuli na Neretvama, Sutjeskama i drugim ratištima, imaju sa bilo kakvim totalitarnim režimom. Izginuli su u sudaru sa najvećim zlom u ljudskoj historiji prije nego što su i stigli da dožive stvaranje socijalističke Jugoslavije i Titovog režima, kako god ga ko nazivao i doživljavao.

I oni koji se u Sarajevu u državnim institucijama glasno zaklinju u antifašizam, začudo, nikad se ne sjetiše da se na tom historijski značajnom mjestu pojave u vriijeme junske godišnjice, pa makar i ovako raspolovljene između dva SUBNOR-a, a mnogi mladići, koji su u 6. proleterskoj brigadi izginuli upravo na toj Sutjesci, izgubiše svoje ulice, škole i ustanove i izbrisaše ih iz njihovih naziva. 

Stari španski borac s početka priče, poručnik španske republikanske armije, proslavljeni proleterski komandant, general i poslijeratni diplomata Koča Popović, imao je pravo. Iako je znao da će sve ono za šta se borio i što se jednim imenom naziva antifašizmom biti potpuno obezvrijeđeno, otišao je, kažu, sa ovog svijeta potpuno miran. Bio je isuviše pametan da bi živio u bilo kakvoj zabludi – davno je shvatio s kim ima posla. Žalosno je samo što se refleksija tog iživljavanja nad antifašističkim vrijednostima prelama preko jednog od najpotresnijih i najveličanstvenijih mjesta u čitavom Drugom svjetskom ratu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.